Skravljenje sevdalinke

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Na zidu studija gdje se emitovao program narodne muzike, stajao je veliki natpis sa nazivom te sevdalinke a ispod napomena “Ne emitovati!”
7F6AFCBC-06E5-49C8-A65E-8C7B00F10983
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Kod velikog broja najpoznatijih bosanskohercegovačkih sevdalinki, autor je nepoznat, kako se to uobičajeno navodi. Ipak svoj pečat sevdalinkama, odnosno muzičku i harmonijsku obradu, uradili su mnogi poznati kompozitori i aranžeri poput Ismeta Alajbegovića Šerbe, Jovice Petkovića, Joze Penave, Spase Beraka i drugih. Oni su također i komponovali melodije u duhu sevdalinke, oslanjajući se na bogatu muzičku tradiciju Bosne i Hercegovine. Ipak, nastanak pojedinih melodija sevdaha, do danas je ostao obavijen svojevrsnim velom misterije a priličan broj ih je pao u zaborav. Da li se radi o smišljenom projektu, ili o nemaru naroda koji sevdalinku smatraju svojim kulturnim naslijeđem? Sa današnje vremenske distance, reklo bi se, radi se o oba slučaja istovremeno. Iako su se u melodijama sevdaha mogli prepoznati svi narodi koji su živjeli i žive na prostorima Bosne i Hercegovine. Međutim, sevdalinkama koje se isključivo bave tematikom iz muslimanskog gradskog života, vrlo često unaprijed je određivana zla sudbina. Bilo da se radilo o kompletnim izmjenama teksta, pojedinih strofa ili čak samo jedne riječi.

Na primjeru sevdalinke “Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili” u izvođenju legendarnog Safeta Isovića, vidimo kako je samo jedna riječ (Bajram) bila presudna da ta sevdalinka stavi na crnu listu. Po javnom svjedočenju jednog od nekadašnjih urednika na radio Beogradu Gorana Miloševića, na zidu studija gdje se emitovao program narodne muzike, stajao je veliki natpis sa nazivom te sevdalinke a ispod napomena “Ne emitovati!”

Sličan slučaj je i sa antologijskom pjesmom Alekse Šantića “Kradem ti se u večeri“ koja se može čuti veoma često ali se pri tom u izvođenju skoro redovno izbjegava otpjevati “Allah nek’ti drugog dade” i ubacuje se “Sudba nek’ti drugog dade”. U ovom slučaju ovoj antologijskoj melodiji nije pomoglo ni to što je autor Aleksa Šantić a kompozitor Petar Konjović. Zanimljivo je da upravo na ovakav iskrivljen način ovu kompoziciju izvodi čak i Zvonko Bogdan, čija su slava i popularanost odavno prešle granice mu matične više nacionalne Vojvodine. Na žalost “nije zlato sve što sija”.

Primjer skrnavljena bosanskohercegovačke sevdalinke, je i melodija “Moj Prijedore”. Koju je svojevremeno aranžirao Ismet Alajbegović Šerbo, a maestralnom instrumentalnom izvedbom ovjekovječio Jovica Petković. Ona se odavno odomaćila i u verziji pod nazivom “Oj Prijedore”. Nije potrebno biti muzički ekspert pa da se odmah “na prvu” ne uoči to “oj” koje je tradicija nekih drugih muzičkih pravaca, poput tzv. “ojkače” koja se izvodi isključivo acapella, naprimjer u potkozarskim selima oko Prijedora. Nadalje, sama melodija odavno podsjeća više na srbijansku “dvojku” nego na sevdalinku, a o tekstu nije potrebo puno elaborirati jer je on toliko iskrivljen da se ni stariji Prijedorčani više ne sjećaju originalnog teksta. Dakle, onaj ko je prvi ubacio to “oj” pokušao je da spoji nespojivo, sevdalinku i ojkaču.

TRAGOM JEDNE ZABORAVLJENE SEVDALINKE

Pravi primjer totalnog zatiranja jedne sevdalinke jeste melodija ”Povila se b’jela loza vinova oko b’jelog grada Prijedora”. Naime nastanak ove sevdalinke vezan je za samo osnivanje grada Prijedora. Prvi doseljenici u Prijedor bili su Bošnjaci – muslimani iz Like, tačnije iz okoline Udbine. Nakon poraza Otomanske imperije u tom dijelu tzv. “Turske Hrvatske” dolazi do masovnog povlačenja muslimana na područje susjedne Bosanske Krajine. Tada dolazi i do naseljavanja predjela oko današnjeg grada Prijedora. Po naređenju Sultana Mahmuda I uspostavlja se vojno zapovjedništvo tzv. kapetanija u dijelu Prijedora između rijeke Sane i njenog rukavca Bereka, poznatijem kao Stari grad. Doseljenici iz Like donose sa sobom uz ikavsko nariječe između ostalog, i tradiciju uzgajanja vinove loze. Vinogradarstvo će se u manjoj mjeri zadržati sve do formiranja kraljevine SHS, kada se visokim porezima i agrarnom reformom po izuzetno niskim cijenama otkupljuje zemljište u vlasništvu muslimanskog stanovništva. Sama kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca)na tom primjeru kristalno jasno, pokazuje da osim tri pomenuta naroda ostali narodi kao da nisu ni postojali. Iako su Bošnjaci – muslimani uglavnom i na tadašnjiim prostorima Bosne i Hercegovine bili većinski narod.

Ne postoji pisani dokument kada je tačno nastala sevdalinka “Povila se b’jela loza vinova oko b’jelog grada Prijedora”, ali nedvojbeno radi se o davno prošlom vremenu kada je grad Prijedor bio između ostalog prepoznatljiv i po vinovoj lozi, odnosno uzgajanju grožđa.

Originalni tekst ove sevdalinke glasi:
Povila se b’jela loza vinova
Oko grada, oko b’jela haj Prijedora.
To ne bila fina loza vinova
već to bili lijepi Mujo i Nura.
Koji su se izmalena voljeli
jedno drugom vjernu ljubav zadali.

Ova se sevdalinka obično izvodila u “dva glasa”a pjevale su je djevojke ili žene, primjerice pri ispiranju rublja na Sani ili prilikom obavljanja kućnih poslova. Često se mogala čuti i prilikom komšijskih druženja uz mangalu i kahvu. Naime, jedna od žena iz komšiluka bi u avliju iznosila mangalu sa žarom na koju bi obavezno stavljala struk “velike trave”. Ubrzo bi se cijelom mahalom razlijegao specifičan miris te trave, što je ostalim “konama” bio poziv na kahvu. Bio je to jedinstven način komuniciranja u vrijeme kada su mobilni telefoni bili samo naučna fantastika. Nakon dužeg kahvendisanja, mogla bi se čuti i pokoja priča iz davno prohujalih vremena ili pak poneka zaboravljena sevdalinka. Tako sam, odrastajući u živopisnom prijedorskom naselju Stari grad, prvi put i čuo sevdalinku: ”Povila se b’jela loza vinova oko b’jelog grada Prijedora”.

Postoji nekoliko muzičkih zapisa ove sevdalinke,ali onaj najbliži originalu, jeste onaj u izvođenju dueta Zehre Deović i Zore Dubljević.

SAČUVANO OD ZABORAVA, SEVDAH MEDLEY

Da bi smo sačuvali originalnost bosanskohercegovačke sevdalinke i da bi smo pokazali da je dio svjetske muzičke tradicije, 2009. godine smo napravili muzičko djelo “Sevdah Medley“ koje je premijerno izvedeno iste godine u Sarajevu sa sarajevskom filharmonijom. Bila mi je velika čast što sam imao priliku biti dio tima koji je radio na stvaranju tog djela. Iako je od tog vremena do danas bilo i kopiranja našeg djela, čak i od strane jednog poznatog muzičara (plagijatora), ono je danas na redovnom repertoaru nekoliko svjetskih poznatih orkestara klasične muzike. Ono što mi imamo u našoj muzičkoj tradiciji a veoma često ne znamo cijeniti, prepoznaju drugi u svijetu. Možda je to i dobro za nas a da toga nismo ni svjesni.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.