Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Ne mogu se sjetiti neke konkretno pouzdane, čiste, dobre vijesti koja je zadesila crnogorsko društvo u skorije vrijeme. Svaka najava ili iznenadni pres bili su samo još jedan estradni uradak.
Nekoliko ekoloških ustanaka završeno je posjetom ljudi sa vrha vlasti, gdje su između selfija i lajvova poručili – biće sređeno i sređeno je bilo. Nema više buke oko toga.
Osnovci na protestu, traže svoju školu, roditelji iscrpljeni od neizvjesnosti, pojavi se neko, konstatuje da djeca imaju pravo na svoju školu i napravi par selfija sa djecom. I to se vodi kao sređeno. (Ovo nikako nije upotreba djece u političle svrhe. A tek ne zloupotreba.)
A i sama ekologija i zaštita životne sredine… Toliko hitnih stvari vrišti sa “to do” liste, a slabo šta se mijenja. To vam je kao zaključak sa kakvog važnog sastanka: učesnici su se dogovorili da se ponovo sastanu.
Na opštinskom Savjetu za zaštitu životne sredine (kojim predsjedavam), na predlog da se počne sortirati otpad, za početak od strane opštinskih službi i preduzeća, kao pokazna vježba, dočekana sam sa– a zašto, kad bude gotov Reciklažni centar, ionako ćemo biti prinuđeni to da radimo? Ukratko, tada je bilo bolje nego sada zato što:
Za svega dva mjeseca u gradu N bez posla je ostalo, prema nezvaničnim podacima, nekoliko stotina ljudi i zamislite samo koji ćete revolt da izazovete kada im nametnete obavezu da sortiraju otpatke. Zamislite koliko je nekoga ko je ostao bez redovnih primanja zaista briga da projektuje šta će biti sa prirodom za 50 godina. On misli o dolazećm računu za struju i rati za kredit. Od bijesa, iznevjerenosti, gladi (koliko tek gladi ima) baš će ih briga biti da razmišljaju kako će spasiti svijet to što će oni odložiti plastiku u žute, a papir u plave kante.
Prirodna sredina je, ako ćemo sa antropocentrične strane – okruženje na kojem se uzdižu i nestaju civilizacije. Ideja i svijest o njenom očuvanju su prilično stare, a zloupotreba ekološke priče u političke, odnosno partijske svrhe je nepodnošljivija iz dana u dan.
Zapravo, nije novost da određene političke partije i pokreti koji u vrhu liste svojih prioriteta imaju zaštitu prirode, sredine, biodiverziteta prikrivaju svoje ostale politike hiperprodukcijom grafikona i šema o zagađivačima i zagađenjima.
I tu ne mislim na skrivene mračne namjere. Pomenuta hiperprodukcija lako može prikriti i neznanje, neorganizovanost i bježanje od odgovornosti koju nosi sa sobom bavljenje državnim poslovima.
Zamislite tako da neka politička partija – pokret koji kao glavnu temu drži očuvanje planete, glasa za početak vojne operacije i upotrebu oružja koje je međunarodnim pravom zabranjeno ( ovo se nije nikada desilo ).
Zamislite tako da imate stotine stranačkih programa, odštampanih lakiranih flajera, sa hiljadu predloga i pojašnjenja, kako da ponovo budemo bogati, zdravi, srećni, kako da naša prirodna bogatstva zaštitimo, oporavimo. A flajere danima nakon izbora nosi vjetar ulicama, a godinu dana nakon izbora niko predloge i ne pominje. (Ni ovo se nikada nije desilo).
Nastaviće se.
