Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Moramo imati vjere u naše ljude, sve dok rade u zajednici, moramo strpljivo čekati da prorade, dati motivaciju, podržati ih da iz sebe izbace ono najbolje. Čak iako im ne ide, trebamo cijeniti njihov trud koji daju na ovom teškom putu da nešto promjene nabolje i pomoći im da stvore konkretne šanse kako bi uspjeli.
Međutim, šta mi radimo?
Mi one koji i valjaju: pametne, obrazovane, sposobne i vješte, gledamo osporiti, inferiorisati ih, saplitati ih i kada daju ono najbolje. Nemamo strpljenja ni za mlade ljude, vrlo često nerealno očekujemo da u svojoj životnoj dobi od 20 ili 30 godina, objedine: itelektualnu i fizičku zrelost sa iskustvom.
Naše greške su u tretmanu prema čovjeku, pogotovo prema valjanom čovjeku. A tek kakve metodičke pogreške pravimo prema onima koji to još uvijek nisu?
Žudimo za pojedincem koji će spasiti cio narod. Želimo model velikog vođe koji će reformisati cjelokupnu strukturu. Od toga nema ništa. Od takvih bajki ovaj narod treba da se distancira i počne živjeti stvarnost u kome se stanje cjelokupne zajednice mjeri shodno kvalitetu naroda.
Ne možemo mi promjeniti Sandžak, a da nam Sandžaklije ostanu ne promjenjenjene. Prosto, nema ekvivalentnosti u tom odnosu. Trebaju nam promjenjene Sandžaklije, da bi nam Sandžak bio bolji.
Ona vrsta naroda, koja će prezirati društvene devijacije, boreći se protiv njih čak i onda kada mogu donjeti i konkretnu korist, su valjan i iskren narod.
Sa takvim narodom, minimalizujemo sve destruktivne pojave.
Treba nam iskrenosti u djelima, da bi imali suštinu. Inače, bez iskrenosti, džaba se umaramo.
