1.
Naš kamp je smješten usred šume.
Do prvog grada dan je hoda.
Ide se prugom, a ko ume
ide prečicom preko voda.
To vile čine. I Bošnjaci.
(Sretni se drže puta tvrda.)
Kreće se u ponoć, čim potamni
rumeni prosjev sniježnih brda.
Hodi se šutke. Nestaje, tone
u vodi jezera i močvara.
Te vode živim nisu sklone
jer dom su mrtvih i utvara.
I ko ih pređe, ko ne strada
( ako na putu ne izlude),
stiže, u sabah, do prvog grada
i sreće prve, prave ljude.
2.
Podne, sparina. Čekamo kišu.
Zveckaju šolje, kopni žagor.
Vonjaju nužnici, i odišu
bazgove cvasti sjetom blagom.
Lijevo je voda, desno granje
zapaljenih sivih brada;
kikot, i krici. I dahtanje
oko masnih, lovnih zgrada.
Pucketa bilje. U pržini
veseli vrapci miju krioca.
Čekamo kišu. U divljini.
Skupljeni s koca i konopca.
3.
Bodri viola, ne odmara.
Plesači biju o šaku šakom.
Cvijetni krstovi Midsommara
vise, pod pljuskom, naopako.
Pričine, sage; bijele dame
kao orači snažne građe,
spuštaju svoje oči na me
i tonu, barke, u beznađe.
I mi tonemo; mrki stranci
koji za hljebnim halom hode:
Cigani, Kurdi i Bosanci.
Bez doma, groba, bez slobode.
AKTEON
I ovu ćemo godinu, Flebe,
knjižiti kao čist Gubitak,
uz jezik naš, atlas, busolu
i malo larme sa Dalarne,
koju smo, ipak, mi budale,
držali ko vosak, za nevolju.
Dulce et decorum, pjevati u Troji,
konje na mutnoj Garoni pojiti,
dok zemlja zadnje sate broji
skrhana, najzad, pri pogodbi.
«See, they return; ah, see the tentative
Movements, and the slow feet»*,
da – na radiju, tek da živne
sedmicom radnom smoren svijet.
*
Nota. „See, they return…“ E. Pound, Dikter, Stockholm, 1973.
GETEBORG, LUKA
Ovdje čekaju
bijele lađe
koje će, zorom, isploviti
put Amerike i Kanade.
Na molu lednom naređani,
u patikama i bez patika,
sa boščama usijanim,
Albanci, Kurdi i Bošnjaci –
argati bez duša
i motika,
zoru čekaju i sitno zveckaju
zlatnim prstenjem
na prstima
zlatnim halkama
na prsima,
zanijeti južnim napjevom
koji se ko kobra
uvis izvija,
dok pljusak huči,
val o val tuče
i sahat na kuli ponoć izbija.
LOVOR
Ubili su mladog crnca
oko ponoći rasni momci
na sred trga u Klippanu,
a svud okolo ko maslačci
prozori veselo bokorili
i negdje pred zoru
krunice sklopili
i lijenjo niz vjetar otplovili.
Mislim o tome, premda tremu
umjesto votkom potirem dovom
i jednim okom motrim džezvu
a drugim, na švedskom,
pripremljen govor,
i
tamnim gdje treba zatamniti
i blažim gdje treba razblažiti
dok ispred kampa
azilante
na sivom zraku kiša poji
kao na vijencu crnčevom
lovor
uz koji će i Švedi i stranci
u šutnji stati
i ja ću zatim – sjajno skraćen –
posmrtni govor pročitati.
PTIČJI PUT
Mudro govoriš Hamijase,
pozne su godine, tijela ruine,
valja nam, doista, razmišljati
o skoroj smrti, u tuđini.
I premda nisam ljubitelj ptica,
niti me ptičji poj veseli,
ja bih da umrem ipak ovdje
u ptičjem gradu Skeleftei.
U rano proljeće, u jesen poznu,
dok s juga dolijeću il k jugu polijeću
i buka paklena grad opčini,
meni se čini, dok uz prozor
stojim i snatrim u daljinu,
kao da jesam u onim groznim
mjestima našim zapaljivim,
i čini mi se, dok se odmičem
od stakla krvlju isprskanog
a magla krikove blaži guščije
i miri vrane pri lijeganju,
da to što može da ugrije
pod lednu koru gurnuto tijelo
tek jutarnje je ptičje sijelo
i tek taj bučni ptičji žagor,
kad kucne čas i pred blago
Božije lice duša stane,
može svjedočit «da mrtvi nije
smetao ni sitom niti gladnom»
i stoga mirna srca velim
– prem nema mira onaj ko seli –
ja bih da umrem ipak ovdje
u ptičjem gradu Skeleftei…