Žao mi je ovog naroda, jer je jetim koji sam sebe otrova.
Čudim se onome što vidim, a i teško mi je povjerovati, pa ga iskreno žalim.
Želim ga razumjeti. Gaijim nadu da je otrov na prevaru nesvjesno uzeo i da su danšnje doze samo posljedica teške ovisnosti.
Čudim se tome što ne ustane, što ne shvati da ga bolest vodi smrtoj postelji.
Nervira me što je iz lijenosti bolest lakše zavolio, nego joj se suprostavio.
Žalim ga pak, jer ga iskreno volim.
Ipak, jedno je sigurno, ukoliko ovog momenta ne prizna sebi da ga bolest mori i to ne shvati, pa ne počne lijek uzimati, brzo će se s tjelom rastati.
A lijek mu je od Boga dat, ali narod časne Knjige Knjigu ne uzima.
Pa kako da mu bude bolje?!
Pisac u ovoj poemi govori o bolesti društva, o: neznanju, nepravdi, nejednakosti, ohalaljenju tih pojava, kao i licemjerstvu šireg kokektiva.
