Strani putopisci o Crnoj Gori, Crnogorcima, Lovćenu i Cetinju (v) 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Peter je smatrao da je situacija u to vrijeme bila mnogo mirnija i stabilnija nego ranije, ali da je Ebelu svakako bio potreban iskusan pratilac.
D4D249D8-1CCE-4B31-A7F2-D417E4715F44
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Vilhelm Ebel dvanaest dana u Crnoj Gori

Njemčki putopisci su u svojim putopisima prikazali mnogobrojne značajne segmente života Crnogoraca. Kroz tu prizmu posmatramo život jednog vremena, naroda, ljudi i običaja dobroh dijela podlovćenske Crne Gore.

Nepune dvije godine poslije Štiglica, u Crnu Goru je 20. maja 1841. godine krenuo Vilhelm Ebel (Wilhelm Ebel). Put mu je omogućilo Prusko kraljevsko ministarstvo za kulturna, zdravstvena i školska pitanja, a on je prvobitno planirao da obiđe samo Dalmaciju, zbog glasina o nemirima u Crnoj Gori, da bi usljed povoljnih okolnosti i obezbijeđenog putovanja istraživanje proširio i na teritoriju ove južnoslovenske zemlje. Na put se otisnuo radi botaničkih istraživanja, ali je, zbog mnogobrojnih zahtjeva koji su mu upućivani, odlučio da opiše i Crnu Goru. Autor u predgovoru ističe da se nije upuštao u bliža razmatranja posebnih prilika Crne Gore, jer je njegov boravak bio vremenski ograničen, ali mu je namjera bila da svima onima koji se zanimaju, vjernim prikazivanjem utisaka, predoči što uvjerljiviju i upečatljiviju predstavu o ovoj zemlji.

Ebelov putopis bavi se gotovo istim temama kao i Štiglicov, samo što se njegovo putovanje po Crnoj Gori proteglo i na neke krajeve kroz koje Štiglic nije prolazio, a ovom piscu su ti krajevi ponudili veliko bogatstvo u pogledu botaničkih istraživanja. Ebel je, svakako, poznavao Štiglicovu knjigu, ona mu je bila korisno štivo, o čemu svjedoče i pominjanja u samom tekstu, a sam nije zahvatio ništa širi krug tema od svog prethodnika. Međutim, njegov putopis je u nekim segmentima, a misli se prije svega na Njegoševo okruženje, moguće posmatrati kao tekst koji upotpunjuje već veoma dobru sliku datu kod Štiglica. Putopisno djelo Vilhelma Ebela sastoji se iz dva dijela. Prvi dio, zbog kojeg se ovo djelo i smatra putopisom, sačinjen je od trinaest poglavlja i jednog odlomka na kraju, koji pisac ne tretira kao poglavlje, pa mu ne daje ni naslov. On obuhvata opis piščevog putovanja od Trsta do Kotora i dvanaest dana provedenih u Crnoj Gori. Svako poglavlje koje se tiče boravka na Cetinju i okolini naslovljeno je prema rednom broju dana, a uvodno poglavlje nosi naziv ,,Putovanje od Trsta do Kotora“. U drugom dijelu, koji nema karakteristike putopisa, pisac u predgovoru daje botaničke napomene, potom pregled prikupljenog bilja, da bi na kraju drugog dijela u jednom poglavlju dao uporednu analizu crnogorske i dalmatinske flore i zaseban popis crnogorskog bilja.

Ebel piše da je na put krenuo parobrodom iz Trsta ka Kotoru i da su na tom putu pristajali na nekoliko mjesta, a tokom odmora u Splitu iskoristio je priliku da posjeti profesora Petera, uvaženog poznavaoca crnogorskih prilika. U njihovom razgovoru odmah su se nametnula važna pitanja o Crnoj Gori, kojoj je u ovom naučnom istraživanju trebalo dati prednost, uprkos napetoj situaciji zbog razgraničenja, zbog čega to nije bio najpovoljniji trenutak za putnika. Peter je smatrao da je situacija u to vrijeme bila mnogo mirnija i stabilnija nego ranije, ali da je Ebelu svakako bio potreban iskusan pratilac.

Sljedećeg dana stigao je u Kotor, gdje je uz pomoć ljudi s parobroda našao smještaj, a potom i pratioca za Crnu Goru – Petrarku, kome nije samo ime bilo već odlična preporuka, nego i to da je kod Njegoša služio kao njegov lični kuvar. Iako mu se Kotor dojmio kao grad s veličanstvenom okolinom koja se ,,ne da riječima opisati“, veće uzbuđenje je kod pisca izazivalo spremanje i dogovori za putovanje uz crnogorska brda, te su tako i neki opširniji i iscrpniji opisi ovog grada izostali. Kotor je opisan kao mali grad s vrlo živom atmosferom tokom dana, u kojem prebivaju ljubazni ljudi koji svojom čestitošću ulivaju povjerenje strancu. Ipak, na samom pragu putopisa Ebel počinje slikanjem razlika između civilizovane i pitome sredine u koju je pristigao naspram one prijeteće u koju treba da ode. On to naglašava opisom prostora koji se koristi kao metafora za granicu između dva svijeta.

“…Na visokim okolnim brdima, amfiteatralno raspoređenih jedna iznad drugih, izdizale su se palme; po obroncima su se na maslinova i smokvina stabla nadovezivali vinogradi između kestenova i oraha, te razno listopadno i zimzeleno drveće, sve dok zelene površine nisu počele da se gube u neplodnom, golom krečnjačkom stijenju, koje je sasvim gore još bilo pokriveno snijegom…“

Ebel se u opisima drži strogo ,,principa autopsije“, pa su on i njegov lični doživljaj dominantni u tekstu. On kao pripovjedač čitaoca stalno upućuje na svoju aktivnost i stoga je svaki segment puta detaljno opisan. Gotovo svaka stopa puta koja ulazi u njegov vidokrug data je čitaocu na način na koji je on doživljavao svijet oko sebe, a doživio ga je ,,tegobno“, i to je najblaža Ebelova kvalifikacija za ovo teško putovanje. Put koji vodi u brda je zapravo staza koja ide sa stijene na stijenu sa koje svako može lako da se ,,oklizne i padne“, pa čak i tovarna životinja naviknuta na ove ,,sive litice“. Kao neprijatnost pisac ne ističe samo putovanje do Cetinja, već i prvi susret sa Crnogorcima, kada ga je grupa ljudi okružila i ,,strijeljala svojim prodornim pogledom“, dok ga iz ,,krajnje neprijatne situacije“ nije izvukao njegov Petrarka pojašnjavajući grupi ljudi namjere ovog naučnika. Ništa manje neprijatan nije bio ni dolazak na Cetinje, gdje je odmah po prispijeću njegov odmor prekinula topovska paljba u čast ruskog gosta kada su ranjena dva mladića, a jednog su oslijepljenog pronijeli ispod prozora njegove sobe u gostionici, gdje je odsjeo za vrijeme boravka na Cetinju. Ni sama gostionica nije bila mjesto pogodno za odmor, jutrom ga je budilo čekićanje, u sobi je isparavao tek nanijeti kreč, a ljudi su iz radoznalosti često provirivali kroz vrata samo da vide tog stranca. Neprijatnosti su za ovog putnika bile manje-više stalna pojava – od nepodnošljive klime, neugodnih prenoćišta, gdje je često radije spavao na podu nego na krevetu, jer bi ga tamo napadala „bezbrojna vojska vaši“ i svakojakih buba, do boravka u prostorijama u kojima je dim „ujedao“ za oči. Spavanje u krevetu zajedno sa nekim crnogorskim popom koji mu je pružio utočište na jednu noć tokom njegovog proputovanja po Crnoj Gori mu je predstavljalo jednaku nelagodu kao i nasrtljivost ondašnjeg naroda koji bi hrlio da ga vidi jer je stranac, a ta napadna radoznalost je prelazila granice lijepog ponašanja, pa samo što mu „nisu sjeli u krilo.“

Ovom piscu je štošta ulivalo strah dok je bio crnogorski gost, pa osim nenaviknutosti na stalna puškaranja, čak i kada je to bio znak međusobnog pozdravljanja Crnogoraca, on je imao priliku i da se sretne „sa nasrtljivim čupavim i bijesnim čudovištima“, crnogorskim psima koji su bili posvuda „na zlu glasu“ jer su bili toliko krvoločni da bi čovjeka „rastrgli na komade“. Sve neprijatnosti koje je doživio, Ebel koristi da bi sebe prikazao kao istinskog istraživača koji je spreman da podnese sve napore zarad višeg naučnog cilja, dok sam čin preseljenja iz urbane, pitome sredine u ruralnu provinciju ima cilj da kreira ideološki kontekst o odnosu zapadnjačke naprednosti nasuprot seljačkoj kulturi, to jeste imperijalne raskoši naspram provincijalne zaostalosti.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.