Lovćen i Ivanova korita u srcu 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dok ispija čašu hladne planinske izvorske vode s Ivanovih Korita, Milorad nastavlja svoju priču.
74FE42D1-C801-4BE0-89E9-F265BBBD4DB2
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Petak, 27. maja 2022. godine krenuo sam u redovni obilazak ljepota Lovćena i poslije napornog pješačenja po Lovćenu i obilaska terena da napravim lijepe fotografije ljekovitog bilja, ali i brojnih lijepih ambijentalnih cjelina i pejzaža, u daljini vidim gorštaka koji neumorno obrađuje svoju zemlju motikom. Prepoznah ga, to je Milorad (Gojkov) Čavor. Odlučismo oba da predahneno uz čašicu ljudskog razgovora, tako i nasta ova reportaža.

Milorad (Gojkov) Čavor rođen je u Čavorima 21. 01. 1959. godine. O svome odrastanju i djetinjstvu na ljutom kršu Lovćena Milorad nam priča sljedeće: ,,Pamtim djetinjstvo u moje rodne Čavore. Imao sam samo 6 godina kada smo sa Čavora odselili za Kotor. Ostalo mi je u izvarednom sjećanju da sam kao dijete rijetko ručao ili večerao kod kuće, pored nas Čavora, bile su i druge porodice s kojima smo dijelili i lijepe i teške trenutke i to: Otaševići, Kustudići i Radonjići. Kako sam bio najmlađi u selu, bio sam miljenik čitavog sela. Kum, ili ti nuko, kako su govorili naši stari, bio mi je Bogdan Kašćelan, učitelj. Tada je škola u Čavorima radila i tu sam prva slova naučio, bio sam ponosan na to. Danas su od te škole ostale, nažalost, samo ruševine to jest zidine. Malo je neobično, ali u Čavorima je jako uspijevala vinova loza. Pamtim da smo imali voćnjak s jabukama, to je bila prava retkost u selima njeguškog podvršja. Sva domaćinsta su uzgajala ovce i krave, a rijetko ko da je vola imao, a za oranje vam trebaju dva vola pa se drugi vo uvijek od nekoga pozajmljivao.”

Dok ispija čašu hladne planinske izvorske vode s Ivanovih Korita, Milorad nastavlja svoju priču: ,,Sijala se krtola, zelje, luk, blitva i rumetin. Od trenutka kada se uđe u Čavore dok se ne izađe, sve je bilo pod odrinama vinove loze. Zbog školovanja i posla prešli smo u Kotor. Moj otac Gojko bio je građevinski majstor, radio je željezne konstrukcije za betonske ploče izvodio je građevisnke radove na par značajnjih institucija i to: SDK-a, Jugoocenaiji, Rivijeri i na privatnim objektima. Kasnije je prešao kao zanatlija u Industriju ležaja Kotor. Bez obzira na selidbu, često smo izlazili na Čavore, a Čavori su mi nedostajali. Đed Dušan i baba Ljubica, koja je bila od Radonjića, ostali su da žive na Čavorima, i sa njima moja tetka Mile, kako bi nastavili uzgoj stoke.

Đed Dušan je bio tipično oličenje gorštaka podlovčenskih prostora, mršav s dugim brcima i širokim plećima, obavezno s kapom crnogorskom. Ja sam bio po muškoj liniji najstarji, imao sam najviše pažnje od babe Ljubice. Baba Ljubica nam je uvijek, dok smo bili na Čavorima, pjevala pred spavanje pjesme iz ovih krajeva koje su bile duboko ukorijenjene na ovim prostorima. Đed je bio strog, ali pravičan čovjek sa svim moralnim osobinama koje su krasile ljude toga vremena i ovih prostora. On je znao gotovo čiatv istorijat bratsva Čavora koji sam dobrim dijelom zapamtio. U tim vremenima, kada sam ja bio dijete, ako je trebalo ići na slavu i svadbu, ljudi su pozajmljivali jedni drugima kapot ili crevlje. Bila je velika sloga, to nas je krasilo i održalo kroz duge vjekove. Takođe se sjećam da nije bilo primjera da neko s nekim nije pričao u selu. Sjednici su najviše bili zimi i bilo mi je najintresantnije slušati Pera Ivova Čavora koji je bio majstor s guslama. Na sjednici se posluživalo vino, rakija i suvi sir. Ono što se imalo od srca se davalo. Kada se gođ moglo, pomagalo se. Danas u okolnostima savremene civilizacije svega toga, nažalost, nema, mnogo smo se otuđili jedni od drugih.”

Dok Milorad gleda prema prostranoj vrtači Blatište, nastavljamo razgovor o pošlim vremenima, dok nas njegova ljubazna supruga Milena poslužuje kafom, ali i tradicionalnim njeguškim specijalitetima: ,,Majka mi je bila od Kaluđerovića s kućišta, šćerka Bogdana Vukova. Ona nas je sve podigla i bila omiljena u čitavom selu. Kako čovjeka pristižu godine, uvijek sa sjetom pričam o njoj i uvjek kažem: kada se zaklope moje oči zauvjek, zaklopiće se i njene. Sestra Zorka se rodila 18 .01. 1961. godine u Čavorima a brat Zoran se rodio u Kotoru 19. 04. 1966. godine. Bio mi je neobičan mentalitet gradske đece u odnosu na nas đecu sa sela, imao sam problema da se priviknem na društvo i sredinu. U Škaljarima sam završio četiri razreda osnovne škole, a ostatak u osnovnoj školi ,,Njegoš” na Benovu. Bio sam osrednji đak, zlatna sredina. Nakon osonvne škole završio sam Srednju pomorsku, smjer brodomašinstvo. Mašinska struka je bila veoma tražena i lakše se dolazilo do posla. Nakon srednje škole radio sam u Industriji ležaja u Kotoru, fabrika se i selila i gradila. Par nas dobrih bilo je određeno za specijalizaciju u Njemačkoj, međutim, to se odugovlačilo i odlučio sam da ovaj hljeb zamijenim pomorskim.

Godine 1984/85 ukrcao sam se na brod ,,Zeta” Jugoocenaije. Ukrcao sam se u Šibeniku, a brod je imao liniju Mediteran – Amerika. U tim vremenima se jako vodilo računa o kadru, imao sam punu podršku od kolega i trudio sam se da što više naučim i napredujem. Kako je sistem ipak bio uređen, stvorio sam svoju porodicu. Oženio sam se 1989. godine s Milenom, rodom Perović. Imam sina Milana kojeg sam dobio 1992. godine, a Miloša 1997. Supruga Milena je ponijela najveći i najteži dio odgajanja i odrastanja naše đece. Na Jugooceniju sam bio do 1991. godine kada je ratni vihor zahvatio zemlju, tada sam bio na brodu ,,Kozara”, a naša slavna kompanija je tonula u propast. Borbu za životnu egzistenciju sam nastavio u hotelu Fjord, ali vrlo kratko i privremeno, kao šef tehničke službe. Odlučio sam da potražim svoj posao na stranim kompanijama. Teška je i gorka pomorska kora hljeba, to nije hljeb sa sedam, kako se kaže, nego sa sedamnaest gorkih kora. Moja prva kompanija je bila „Bogazzi“ iz Italije, gdje sam proveo ukupno pet ugovora sve do momenta kada se brodu ,,Palas” zapalio teret u danskim vodama pored grada Ejsberga. Ono što se sjećam bila je neđelja, jako nevrijeme, iz jedne štive se pojavio dim. Pripremim požarnu pumpu, štiva gori, moramo sva crijeva da ugasimo, požarni CO-2 nam nije pomogao da ugasimo požar, a teret je gorio i na palubi. Jezivo nevrijeme nam je otežavalo održavanje pogona na brodu, jedini sam ja bio u pogonu dok su se ostali pripremili za napuštanje broda. Pozvani su spasioci s helikopterima, a čamci za spašavanje na brodu nijesu mogli da se otkače zbog nevremena i nestabilnosti broda. Skokom u more spasio sma svoj život, a jedan dio mornara je zauvijek ostao u morskim dubinama, dok je mene pokupio helikopter među zadnjima, tada sam odlučio da pronađem drugu kompaniju. Ovakve traume i gorka životna iskustva vas nauče da cijenite život.”

Milorad dalje nastavlja svoju životnu ispovijest: ,,Nakon povrataka kući odlučio sam da nastavim da plovim za singapursku kompaniju PIL, đe sam bio sam među rijetkim pripadnicima bijele rase. Interesantno je napomenuti da je na samom brodu bilo 17 nacija. Mogo sam brinuo za svoju porodicu koja mi je bila stalno u mislima. Nedostajali si mi moji rodni Čavori i Lovćen jer me za ta područja vežu najljepše uspomene. Početkom devedesetih dolazi do napuštanja sela i katuna što mi teško lično pada i gubi se onaj najljepši soj među ljudima, što fizičkim nestankom ljudi u pravom smislu te riječi, što raseljavanjem. Kasnije mi je otac Gojko na Ivanovim Koritima, u samom srcu Lovćena, obnovio staru kamena kuću. Provodio sam dio svog slobodnog vremena kod roditelja. Prve korake sam baš napravio ovdje na Ivanovim Koritima đe su me iznosili u kolijevci. Kako onda da ne gajite ljubav, rodni kraj vas vuče poput magneta.

Kroz pomorski posao tražio sam bolje uslove rada i bolju platu, pa sam otišao na tankere đe sam proveo dobar dio vremena, a godine 1999/2000. sam započeo svoj angažman na italijanskoj kompaniji MSC kojoj sam ostao vjeran evo pune 22 godine. Pomorska škola u Kotoru ima dugu tradiciju. Kada povučem paralelu nekad-sad, imali smo naše dvije domaće kompanije Jugoocenaiju i Prekooanska plovidba Bar, bili smo među ozbiljnijim i priznatim pomorskim državama Evrope. Imali smo sigurnost i mogućnost za napredovanje, radili smo s velikim elanom i ljubavlju. Danas pomorci nemaju nikakvu sigurnost i prepušteni su sami sebi, onog momenta kada završi ugovor, kompanija nema obavezu da vas ponovo pozove. Međutim, naši ljudi su dobri pomorci i rado su viđeni na svim svjetskim kompanijama. Kao iskusnom pomorcu teško mi je govoriti o pomorskom životu. To je težak život sa mnogo opasnosti, neizvjesnosti i pun odricanja. Mnogo bolje bi bilo da mladi ljudi mogu raditi u svojoj državi i biti sa svojojm porodicom svaki dan. Ljubav prema ovom pozivu mora biti jaka a ne samo komercijalna, kakva je danas najčešće, ili nećete opstati kao pomorac na svjetskim, uvijek nemirnim morima.”

O svom rodnom kraju s najljepšim emocijama ističe sljedeće: ,,Uvijek me je vukla želja da ne zapostavimo i da obnovimo stara ognjišta na Ivanovim Koritima. Kada su se stekli određeni uslovi, odlučio sam da obnovim sve ovo. Jaka ljubav prem Lovćenu me uvijek pratila. Stalno i rado sam dolazio na Ivanova Korita, a uvijek sam posle broda pomagao da se zemlja radi, obrađuje i održavaju naša stara kućišta koja postoje ovdje makar zadnja dva vijeka, a možda i više. Za mene je rodni kraj nešto što se ne iskazuje riječima, to je lični osjećaj onog gorkog crnogorskog kamena na kom sam prvi put otvorio svoje oči i pogledao u plavi nebeski svod. Mladima bih rekao da ni jedan kamen svoga rodnog kraja i mjesta ne zaborave, da ga posjećuju i obnove i da gaje posebnu ljubav prema svom rodnom mjestu. Svaki slobodni momenat, kada nijesam na brodu, provodim na Ivanovim Koritima i Lovćenu.

Sva moja porodica njeguje posebnu ljubav i odnos prema Ivanovim Koritima i Lovćenu, to je magija koja vas jednom opije i nikada vas ne napušta, sve vam to Lovćen pruža. Po meni Lovćen je sačuvao svoju ambijentalnost i ne bi ga trebalo narušiti, ali bi trebalo planski omogućiti starosjediocima da u stili tradicionalne crnogorske gradnje kamenom obnove ono što je njihovo, da to ne bude u onim malim gabaritima prošlosti, ali ne i prećeratti s velikim građevinama. Ono što je veoma važno, sačuvati izvorske vode Lovćena kao resurs koji ne pripada samo mještanima Lovćena i Njeguša, več vode Lovćena koristi i sva njegova podgorina, Kotor, Budva, Cetinje, čak i Tivat. Ako ne sačuvamo i šume koje su glavni rezervoari ovih voda, onda ćemo izgubiti sve, a sve ovo je prije svega obaveza države. Lovćen je bio (i ostao) vazdušna banja, lijepo bi bilo obnoviti Planinarski dom, ali mi se čini da sve počiva na entuzijastima i pojedincima, ostali su neprimjetni.”

Milorad Čavor navodi da će ostatak života nakon penzionisanja provesti na Lovćenskim gudurama dočekujući svoju đecu i unučad kao i rodbinu. To će mu biti najveća satisfakcija, radost i veselje. Bližilo se tri sata popodne, pozdravio sam se s ovim gorostasom i ljudskih i moralnih vrlina, imao sam osjećaj kao da dolazi iz prošlosti, a ne iz ovih ,,novih vremena.” Čeka me Cetinje, treba sve ovo sačuvati i prenijeti s bijelog papira na kompjuter. Magija Lovćena nas i dalje opija poput nektara, a Lovćen i Ivanova Korita jesu naš crnogorski Olimp đe ćemo sačuvati posljednje lijepe priče o ljudima i vremenima koja će ostati iza nas kao svjedoci, čuvari i gorštaci čija je riječ trajnija od kamena sa Lovćena i pitkija od izvora sa kojih su se napajale duše predaka.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.