Mezari i mezaristani

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U evropskim i amerčkim prilikama ali posebno u balkanskim je jako važno i možda više nego nužno jasno i glasno urediti mezaristane a onda i mezare. Posebno mezare velikih ljudi.
728F4079-455E-4170-B1A7-E7F7ED560D74
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Prolazeći pored jednog mezaristana zapazih kako su mezari najgušće poredani uz ogradu koja ga dijeli od puta. Te da su ti mezari i malo bogatije uređeni i dotjerani. Malo dalje prema untrašnjosti su kaburi malo rjeđi, a još malo dalje skroz rijetki tako da u širem središtu ove naše posljednje bašče na ovom svijetu skoro da se niko i ne ukopava. Svi bi eto željeli, oni ili njihovi najbliži da im babo, dedo ili nana bude i na Onom kao i na ovom svijetu odmah uz put, ulicu ili cestu.

Poslije ovog zapažanja, sljedećeg dana nađem se u jednom društvu te im isto pripovidim. Kad su me lijepo saslušali, između ostalih jedan reče: pa naravno da je bolje biti odmah uz cestu – ko god naiđe i prouči Fatihu najprije sewabe ugrabe oni što su najbliže putu, dok onima tamo u sredini ne ostane ništa, – s podsmijehom je prokomentarisao moj ahbab.

*****
I ne zvani i ne znani bi htjeli da ih se pita i za one stvari o kojima niti znaju niti treba da znaju, jer se u to razumiju k’o i Mare u „kriv kantar“. Još uvijek u bolesnim glavama svijeta našeg podneblja postoji ona pakost “sve će ti oprostit samo neće uspjeh“. Konkretno – mnogo se prašine u medijima i općenito u javnom životu diglo oko mezara rahmetli muftije Zukorlića. Ko vam je kriv gospodo što vi niste bili muftija. Znamo, niste mogli, niste znali, nemate dovoljno pameti a ni škole za taj posao i što je najvažnije nemate a niste nikada ni imali ni ona „jaja od krivog kantara“. Vi nemate gard da zastupate sebe i svoj narod prvenstveno, koji vas je izabrao i zadužio. Ništa lakše nema nego biti klimoglavac vladaru i caru , pa još kad te potapše po ramenu a ti rasteš li rasteš.

Potpuno je razumljivo nekoga ne voljeti, ali nije razumljivo nekoga mrziti bez razloga ili u gorem slučaju – ne daj Bože – zbog njegovog uspjeha, pogotovo još i poslije njegove smrti. Ali ono što je još gore i besmislenije – nekoga mrziti zato što je taj neko rival ili pandan moje simpatije, mog idola, mog šefa, i sl. Na tu mržnju ljudi se troše, gube vrijeme, energiju, koncentraciju, novac, gube i neke prijatelje itd. U tom bijesu iz pakosti pokušavaju onome koga mrze ubaciti klip u točkove i zaustaviti ga na bilo kakav način pa ako je moguće i vratiti ga nazad i izbaciti iz utrke ili bojnog stroja. Često i obično su ti mrzitelji jeftini i sitni čankolizi koji u biti i ne mogu ništa krupno učiniti. A onda im lahne i pa’ne kamen sa srca kad čuju da im je “dušman“ iz ovih ili onih razloga otišao na Onaj svijet. Sva nesreća i jeste u tome što su oni vjerovali da im je taj uspješni i progresivni čovjek, vizionar širokih pogleda i shvatanja bio neprijatelj. Poslije svega , kad sve prođe i kad nema više onoga ko im je tobože stajao na putu – čovjek očekuje da se duhovi smire i emocije bilo negativne ili pozitivne stišaju.

I sad bih nešto o tome: ko, kako i gdje treba da se ukopa. Šta to njih, te ne zvane i ne znane, briga gdje će se ko ukopati. Oni neka odlučuju gdje će i kako će sa’ranit one za koje navijaju. Neka im prirede počasnu paljbu, plutone i pleh i duvaćku muziku ako hoće to im niko neće smetati. Ali oni ili takvi kao oni neće se sigurno ukopati u haremu ni jedne džamije. Uz džamije se ukapaju oni kojima je džamija bila drugi dom, kojima je džamija bila ideja, radno i najvažnije mjesto na ovom svijetu. Ali ko će znat? Možda njima i ne smeta mjesto koliko autopsija koja treba da izbaci na površinu prljavu i podmuklu rabotu još prljavijih klimoglavaca i čankoliza. Diljem Bosne i Sandžaka tik uz džamije su uvijek ukopavani najzaslužniji ljudi koji su najviše zahmeta poklonili svojoj vjer i svom narodu. Njihov život i djela govore i govorit će o njima. Njihovi krupni koraci, knjige i žive riječi ostali su zabilježeni. Zato je važno da i mezar tih velikih ljudi bude na vidnom i važnom mjestu, dakle pored džamije u haremu – tu gdje svaki dan dolaze i prolaze ljudi, i djeca da se sjećaju i druge podsjećaju a ne tamo negdje u zapečku – pa bilo to nekom pravo ili krivo. Kako mjesto tako i sam izgled, veličina i nadgrobna izvedba treba da svjedoče o veličini merhuma.

*****
Poznato je da nam ulema besjedi da u izgradnju i obilježavanje počivališta naših očeva, djedova, i općenito ljudi bliskih našim srcima ne treba puno investirati. Drugim riječima dovoljno je samo dva tanka kamena bašluka sa imenom i godinom. Vjerojatno nam to prenose iz prakse prvotnih muslimana i arapskog podneblja, historije i kulture.

Međutim, u Saudijskoj Arabiji i svim danas muslimanskim zemljama je izvjesno, tačno i činjenica i to ne može niko izbrisati da jesu, da žive i da će tamo i ubuduće živjeti uglavnom muslimani. Pa i prije muslimana živio je tamo isti taj narod samo druge vjere ili bez vjere. Europljane ili Amerikance i kada bi ih tjerali oni nemaju interesa da se tamo presele ili nasele. Dakle, ko je tamo živio i ko živi nije potrebno dokazivati. Te je i to jedan od razloga zašto se mezari u arapsko-islamskom svijetu jedva primjećuju i sasvim ovlaš obilježavaju. Osim toga, naravno, u siromašnom svijetu je to postala i praksa i običaj iz ekonomskih razloga i možda pretočena u vjerski propis – zašto graditi mrtvome kuću a ni živi je nemaju.

U evropskim i amerčkim prilikama ali posebno u balkanskim je jako važno i možda više nego nužno jasno i glasno urediti mezaristane a onda i mezare. Posebno mezare velikih ljudi. Pošto je činjenica da mi živimo na vjetrometini i da svako malo poćeraju oluje jal‘ s lijeva, jal’ s desna i redovno pobrišu i iz korijena iščupaju ne samo kuće i ognjišta nego i džamije i mezare. Zato je potrebno masivno, jasno i duboko urezati ko leži u toj bosanskoj ili sandžačkoj zemlji. Nije isto ili nije svejedno dušmaninu – a uvijek će ih biti – srušiti jednu staru malu drvenu džamiju i preorati groblje sa malim nišanima naspram jedne velike i važne džamije sazdane od granita a samim time i mezara mrtvih koji živim život znače.

Bosanski stećci da su bili malo oskudnije građe vjerojatno ne bi preživjeli a samim tim ni Bošnjak na tom stećku.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.