Mezari i mezaristani

U evropskim i amerčkim prilikama ali posebno u balkanskim je jako važno i možda više nego nužno jasno i glasno urediti mezaristane a onda i mezare. Posebno mezare velikih ljudi.
728F4079-455E-4170-B1A7-E7F7ED560D74
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Prolazeći pored jednog mezaristana zapazih kako su mezari najgušće poredani uz ogradu koja ga dijeli od puta. Te da su ti mezari i malo bogatije uređeni i dotjerani. Malo dalje prema untrašnjosti su kaburi malo rjeđi, a još malo dalje skroz rijetki tako da u širem središtu ove naše posljednje bašče na ovom svijetu skoro da se niko i ne ukopava. Svi bi eto željeli, oni ili njihovi najbliži da im babo, dedo ili nana bude i na Onom kao i na ovom svijetu odmah uz put, ulicu ili cestu.

Poslije ovog zapažanja, sljedećeg dana nađem se u jednom društvu te im isto pripovidim. Kad su me lijepo saslušali, između ostalih jedan reče: pa naravno da je bolje biti odmah uz cestu – ko god naiđe i prouči Fatihu najprije sewabe ugrabe oni što su najbliže putu, dok onima tamo u sredini ne ostane ništa, – s podsmijehom je prokomentarisao moj ahbab.

*****
I ne zvani i ne znani bi htjeli da ih se pita i za one stvari o kojima niti znaju niti treba da znaju, jer se u to razumiju k’o i Mare u „kriv kantar“. Još uvijek u bolesnim glavama svijeta našeg podneblja postoji ona pakost “sve će ti oprostit samo neće uspjeh“. Konkretno – mnogo se prašine u medijima i općenito u javnom životu diglo oko mezara rahmetli muftije Zukorlića. Ko vam je kriv gospodo što vi niste bili muftija. Znamo, niste mogli, niste znali, nemate dovoljno pameti a ni škole za taj posao i što je najvažnije nemate a niste nikada ni imali ni ona „jaja od krivog kantara“. Vi nemate gard da zastupate sebe i svoj narod prvenstveno, koji vas je izabrao i zadužio. Ništa lakše nema nego biti klimoglavac vladaru i caru , pa još kad te potapše po ramenu a ti rasteš li rasteš.

Potpuno je razumljivo nekoga ne voljeti, ali nije razumljivo nekoga mrziti bez razloga ili u gorem slučaju – ne daj Bože – zbog njegovog uspjeha, pogotovo još i poslije njegove smrti. Ali ono što je još gore i besmislenije – nekoga mrziti zato što je taj neko rival ili pandan moje simpatije, mog idola, mog šefa, i sl. Na tu mržnju ljudi se troše, gube vrijeme, energiju, koncentraciju, novac, gube i neke prijatelje itd. U tom bijesu iz pakosti pokušavaju onome koga mrze ubaciti klip u točkove i zaustaviti ga na bilo kakav način pa ako je moguće i vratiti ga nazad i izbaciti iz utrke ili bojnog stroja. Često i obično su ti mrzitelji jeftini i sitni čankolizi koji u biti i ne mogu ništa krupno učiniti. A onda im lahne i pa’ne kamen sa srca kad čuju da im je “dušman“ iz ovih ili onih razloga otišao na Onaj svijet. Sva nesreća i jeste u tome što su oni vjerovali da im je taj uspješni i progresivni čovjek, vizionar širokih pogleda i shvatanja bio neprijatelj. Poslije svega , kad sve prođe i kad nema više onoga ko im je tobože stajao na putu – čovjek očekuje da se duhovi smire i emocije bilo negativne ili pozitivne stišaju.

I sad bih nešto o tome: ko, kako i gdje treba da se ukopa. Šta to njih, te ne zvane i ne znane, briga gdje će se ko ukopati. Oni neka odlučuju gdje će i kako će sa’ranit one za koje navijaju. Neka im prirede počasnu paljbu, plutone i pleh i duvaćku muziku ako hoće to im niko neće smetati. Ali oni ili takvi kao oni neće se sigurno ukopati u haremu ni jedne džamije. Uz džamije se ukapaju oni kojima je džamija bila drugi dom, kojima je džamija bila ideja, radno i najvažnije mjesto na ovom svijetu. Ali ko će znat? Možda njima i ne smeta mjesto koliko autopsija koja treba da izbaci na površinu prljavu i podmuklu rabotu još prljavijih klimoglavaca i čankoliza. Diljem Bosne i Sandžaka tik uz džamije su uvijek ukopavani najzaslužniji ljudi koji su najviše zahmeta poklonili svojoj vjer i svom narodu. Njihov život i djela govore i govorit će o njima. Njihovi krupni koraci, knjige i žive riječi ostali su zabilježeni. Zato je važno da i mezar tih velikih ljudi bude na vidnom i važnom mjestu, dakle pored džamije u haremu – tu gdje svaki dan dolaze i prolaze ljudi, i djeca da se sjećaju i druge podsjećaju a ne tamo negdje u zapečku – pa bilo to nekom pravo ili krivo. Kako mjesto tako i sam izgled, veličina i nadgrobna izvedba treba da svjedoče o veličini merhuma.

*****
Poznato je da nam ulema besjedi da u izgradnju i obilježavanje počivališta naših očeva, djedova, i općenito ljudi bliskih našim srcima ne treba puno investirati. Drugim riječima dovoljno je samo dva tanka kamena bašluka sa imenom i godinom. Vjerojatno nam to prenose iz prakse prvotnih muslimana i arapskog podneblja, historije i kulture.

Međutim, u Saudijskoj Arabiji i svim danas muslimanskim zemljama je izvjesno, tačno i činjenica i to ne može niko izbrisati da jesu, da žive i da će tamo i ubuduće živjeti uglavnom muslimani. Pa i prije muslimana živio je tamo isti taj narod samo druge vjere ili bez vjere. Europljane ili Amerikance i kada bi ih tjerali oni nemaju interesa da se tamo presele ili nasele. Dakle, ko je tamo živio i ko živi nije potrebno dokazivati. Te je i to jedan od razloga zašto se mezari u arapsko-islamskom svijetu jedva primjećuju i sasvim ovlaš obilježavaju. Osim toga, naravno, u siromašnom svijetu je to postala i praksa i običaj iz ekonomskih razloga i možda pretočena u vjerski propis – zašto graditi mrtvome kuću a ni živi je nemaju.

U evropskim i amerčkim prilikama ali posebno u balkanskim je jako važno i možda više nego nužno jasno i glasno urediti mezaristane a onda i mezare. Posebno mezare velikih ljudi. Pošto je činjenica da mi živimo na vjetrometini i da svako malo poćeraju oluje jal‘ s lijeva, jal’ s desna i redovno pobrišu i iz korijena iščupaju ne samo kuće i ognjišta nego i džamije i mezare. Zato je potrebno masivno, jasno i duboko urezati ko leži u toj bosanskoj ili sandžačkoj zemlji. Nije isto ili nije svejedno dušmaninu – a uvijek će ih biti – srušiti jednu staru malu drvenu džamiju i preorati groblje sa malim nišanima naspram jedne velike i važne džamije sazdane od granita a samim time i mezara mrtvih koji živim život znače.

Bosanski stećci da su bili malo oskudnije građe vjerojatno ne bi preživjeli a samim tim ni Bošnjak na tom stećku.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.