Lejla Alijeva

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Lejla Alijeva je autor i pokretač mnogih umjetničkih i društvenih projekata.
Ilustracija: Aleksandra Devic
Ilustracija: Aleksandra Devic
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Lejla Aliјeva (azerbejdž. Leyla Əliyeva) je pjesnikinja, umjetnik, poznata azerbejdžanska javna ličnost, glavni urednik magazina „Baku“, potpredsjednik Fondacije Hejdar Alijev; najstarija ćerka predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva, unuka Nacionalnog vođe azerbejdžanskog naroda Hejdara Alijeva; rođenа је u Moskvi; osnovno i srednje obrazovanje stekla je u školi br. 160 u Bakuu; zatim је školovanje nastavila u Švajcarskoj i Velikoj Britaniji; 2000. godine je završila školu i upisala Evropsku školu biznisa (ESB); od 2006. do 2008. Lejla Alijeva studirala je na magistratu MGIMO; Do 2010. godine bila je predsjedavajući azerbejdžanskog kluba u MGIMO. Pjesme Lejle Alijeve objavljene su u Rusiji („Tišina“, „Hvala“), u Velikoj Britaniji („Svet se rastvara kao san“), u Bjelorusiji („Spisak“), u Taškentu („Dunio tushdek erib bormokda“) . Lejla Alijeva je autor i pokretač mnogih umjetničkih i društvenih projekata, čiji su ciljevi bili upoznavanje svjetske zajednice sa realnošću Azerbejdžana.

U RIMU NA PRLJAVOJ KLUPI

U Rimu na prljavoj klupi
Sjedim mirno u novembru.
Pored mene je propalica bez maske,
Šta mu je na umu?
Osjećam alkohol
Prljavštinu, isparenja cigareta.
Šta je posebno među nama?
Izgleda da je umoran od života.
Svi prolaznici nas gledaju
Sa zbunjenošću u očima.
Ali možda smo nekako slični?
U njegovim ustima nema laži.
Nema razloga da lukavo laže
Jedna provalija naprijed
Nema se šta naći, nema se šta izgubiti
Nema potrebe za pretvaranjem.
Tiho je zaspao na klupi,
Čujem očajno hrkanje.
Svakom čovjeku se daje san
Svako od nas je rob života.
Tako da smo i dalje donekle slični –
Evo odgovora na pitanje.
U Rimu pod vječnim borovima
Zajedno nas je vjetar oduvao.

TAKO ŽELIM DA ČUJEM BOGA!

Nestao, čeznem da čujem Boga!
Ne letite i ne padajte na nebo!
Igram život kao karte, i bez cjenkanja,
U rukavu odijela skrivam adute!
Tako želim da čujem Božji glas!
Ali opet ćutim, pjesme su moje riječi!
Dajte nam malo vremena,
Neka se glava umori od žurbe!
Ali ne tražim da usporim trenutak
I ne pokušavam da ga požurim!
Tako da pišem svoju pjesmu
O tome kako volim da živim u svijetu!
Ispod noge su samo sjenka i oblaci …
Kako sam došao sam, tako ću i sam otići!
U međuvremenu hodam svojim putem
I, srećem sreću i nesreću.
Pozdrav sa osmjehom svi su velikodušni
Šapćem ti na uvo, ne odustajući ponovo!
Oprostite, ponašam se neposlušno –
Ljubav prkosi razumu!

IMAM NAJBOLJEG TATU NA SVIJETU

Imam najboljeg tatu na svijetu,
Kako je to velika sreća!
Univerzum nije dovoljan za ljubav njegovu …
U njemu je svjetlost, u njemu je vjera i dobrota!
Ima takvu jednostavnost i snagu
Ni ja ne mogu sve da razumijem!
Upravo sam se još jednom zahvalio Bogu,
Šta da mu kažem ,,zdravo”!
Za mene je on najbolji
Najbolji na svijetu čovjek !
Pogledajte samo ljudi, šire …
Neka prođe stotinu godina, ili samo jedan vijek!
Imam najboljeg tatu na svijetu
On to i zavrjeđuje!
Volim ga, istina je!
A istina u svakom slučaju pobjeđuje!
Oprostite mi poeziju i hrabrost!
Naučila sam da govorim istinu!
Oprostite mi moju smjelost!
Posvećujem ove redove tati!

TUGA

Ponekad je toliko tužno da ne želite da plačete.
Tužno je kad vidim avion na nebu
Tužno je što je neko okolo tužan
Tužno je što će tuga proći!
Da, biće, naravno, ne zadugo
I vratiće se odmah u zoru!
U životu nisam zaboravila kako da vidim puno,
A ona mi toliko daje!
Ljudi su mu davali čokoladu
Blagoslovena naklonošću draga,
Ne jedem čokoladu, ali biće mi drago
Ako mi je poklonjena duša!
Blagoslovena uvelim cvijećem
Umri tiho na stolu
Teško je reći, reći riječima
Ono što brblja u duši!
Sjedim u tišini pored balkona
I pišem poeziju u blizini Kaspijskog mora!
Da li sam žena ili ikona?
Osoba koja ne poznaje čežnju!
Čovjek koji traži zvijezde na nebu
Čovjek koji uvjek čeka mjesec!
Ponekad je tako tužno, čak i suze
Ne popunjavajte prazninu u posudi!
Uskoro će tuga proći, doći će ljeto!
Do vedrog proljećnog dana
Neka daje blistav zrak svjetlosti
Na pijesku da zadrži sjenku!

OPET, SA VREMENOM ULAZIM U BITKU

Ponovo, sa vremenom ulazim u bitku,
Proklinjem sate zbog pohlepe,
Dijelim na komade sekundu
Tjerajući minute čežnje!
Sačekaj nezasitno vrijeme
Ne mogu nikako da ti udovoljim.
Onda letiš mojim danima bez žaljenja
Tada tvrdoglavo stojši u mjestu!
Ne trebaju mi jednostavni odgovori
Biću u stanju da pomijeram planine!
Samo vaša neće otkriti tajnu
Uspjeli ste da prevarite sve!
Ljuta sam na tebe, uvrijeđena sam,
Pa, oprosti mi ovu slabost!
jako te trebam
Volim te beskrajno!
Možda nam se vrijeme smije
Da, naravno, smijući se na brzinu,
Možda s godinama naučim tajne,
Ne možeš nigdje da pobjegneš od njih!
U redu, vrijeme te pušta
Razbijanje stotina kamenih zidova.
Samo zapamtite, očekujem zauzvrat
Poklon propisanih promjena!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.