Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
“Jedan starac odnese svoj mobitel u servis na popravak. Serviser mu reče: “Gospodine, ali ovaj telefon nije u kvaru.” Starac onda u suzama reče: “Ako nije u kvaru, onda zašto me moja djeca ne zovu?”
Evo, moto moje priče je upravo u riječima i suzama ovoga starca, sadržana je na istini i realnosti naše svakodnevnice.
Dakle, u našim životima i putevima naših različitih sudbina, mnoge su prepreke i razno razne blokade, prilike i neprilike, ali nam je u osnovi i suštinski aktuelni način odgoja svoje djece i porodična harmonija.
Danas nam je sve poremećeno, agresija i ratovi, učinili su nam nakaradne i neprimjerene sudbine, u ostvarenju već godinama naših načina porodičnog i patrijahalnog odgoja, gdje je u tim temeljima bila uvijek roditeljska briga i pažnja, ljubav i poštovanje, harmonija i dostojanstvena tolerancija u međusobnim odnosima i razumjevanju vremena i događajima u društvu.
Tako sam odgajao i svoju djecu, koji su veoma uspješno završavali i svoje fakultetsko školovanje, našli svoja zaposlenja, formirali porodice i uvećavali porodično i ljudsko blago, dolaskom na svijet i naših unučića.
Međutim, došla je agresija, to ljudsko bezumno nepredvidljivo zlo, porodice nam se rastaču, odlaze milom ili silom u druge svjetske destinacije, bez mogućnosti uticaja nas starijih u daljem odgoju svoje unučadi.
Govori se da smo mi stariji staromodni ili konzervativni u odgoju svoje djece, jer takve su nam i bile metode i primenjivani načini kućnoga odgoja.
Danas je, upravo u tome međunarodnom svijetu i moderni način odgajanja, gdje upravo tih četvero mojih unuka starosti po tridesetak godina, nemaju običaja da okrenu telefonski broj i priupitaju svoga dedu, kako sam , da li sam zdrav i dobar i šta radim.
Zaista su u izgledu pokvareni mobiteli, koje bi trebali i mnogi od nas nositi u servis na popravak.
Ali, zato je tu moj rođeni sin Goran, kojega smo pok. supruga Grozdana i ja, lično i porodično odgajali, da ne prođe niti jedan dan da se on ne javi iz Švice svome ocu i sasvim mi je dovoljno da me priupita kako sam.
Po onoj starinskoj i narodnoj, a svaka je pametna i korisna, kaže se: “Pita starost šta je radila mladost.”
Dakle, sve u svoje vrijeme, nužno je i potrebno misliti na sve, te isto tako i na pozne godine, da je čovjek i materijalno situiran, da ima svoje potomke koji nas vole, njeguju ljubav i pažnju i prema nama starijima, da imamo siguran svoj krov nad glavom i na kraju da posjedujemo svoj duševni mir i svako zadovoljstvo u ovim našim staračkim godinama.
Svakako sam, kao višegodišnji profesor elektrotehničke struke sa izuzetni životnim iskustvom i potrebnim znanjem, često i svojim učenicima prenosio i prepričavao moje istinske i ljudske dobre spoznaje i njihovu primjenu u našem društvu.
Ukazivao sam im na značaj i ulogu roditeljskog doma i taj odgoj, a obrazovanje iz škole, društvene zajednice i bilo kojeg drugoga vida i oblika, induvidualna je prilika i mogućnost prisvajanja.
Često sam im govorio da nauka nije zec, jer radne navike omogućavaju da se sve sustigne u radu i životu, kao i da nikada ne idu linijom manjeg otpora, što znači da biraju pouzdano zanimanje i školovanje, koje će im garantovati i veoma uspješan radni vijek, a Bogami garantovati i adekvatnu materijalnu sigurnost i porodičnu egzistenciju, a time obezbjediti i porodičnu harmoniju zajedničkog života.
