Zašto je (ne)bitno je li ubijeno 601 ili 1.601 sarajevsko dijete

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Svaki ispaljeni metak ili granata na Sarajevo tokom 1425 dana opsade, imali su za cilj da ubiju sarajevsko dijete.
Zašto je (ne)bitno je li ubijeno 601 ili 1.601 sarajevsko dijete_6282dbbd66a02.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Crveni kmeri, komunistički režim koji je 1975. godine silom došao na vlast u Kambodži, za svega četiri godine vladavine (1975-1979), iza sebe je ostavio ono što je u svijetu postalo općepoznato kao “Polja smrti”.

Umjesto “polja riže”, što je bila prvotna zamisao komunističkih lunatika, ostala su “polja smrti”, procjene su oko dva i po miliona, iako prava brojka nikad nije utvrđena, a za počinjene zločine niko nije odgovarao.
Pol Pot (u. 1998), kao nijedan drugi visoki dužnosnik nisu osuđeni za genocid i zločine. Posatvlja se pitanje zašto? Razlog je, nama običnim smrtnicima, bizaran: nisu imali nijedan dokaz da je neko od njih naredio ubistva i druge zločine.

Naime, Crveni kmeri su sanjarili o uspostavi društva po uzrou na Kmersko carstvo iz 12. stoljeća. Kao i sve utopijske ideje u komunizmu, i ova je bila veoma jednostavna i ružičasta. Uspostavit ćemo društvo koje će proizvoditi rižu, zatim je izvoziti u svijet i na kraju svi ćemo živjeti sretni i zadovoljni.
Svaka revolucija mora naći i žrtvenu jagnjad, a žrtvena jagnjad Crvenih kmera bili su intelektualci i pismeni ljudi. Na taj način započelo je masovno istrebljenje intelektualaca. Univerzitetski profesori, doktori, književnici, nestali su preko noći. I ne samo oni, nestajali su i obični ljudi koji su znali čitati i pisati, pa čak su nasumično ubijani i ljudi koji su nosili naočale, jer je to značilo vjerovatnoću da znaju čitati.

Iz tog otklona prema pismenosti, Crveni kmeri su sve naredbe izdavali i sprovodili usmeno, tako da iza zločina i genocida nad oko dva i po miliona građana nije ostao nijedan pisani trag. Zbog toga, ni Pol Pot, ni njegovi najbliži saradnici nisu odgovarali za zločine i genocid tokom krvave komunističke utopije.
Istina, 16. novembra 2018. godine donesene su presude protiv Noun Chea (1926-2019), zamjenika Pola Pota, Khieu Samphan (r. 1931), predsjednika Kambodže za zločine protiv čovječnosti, što je bila prva presuda koja barem djelimično potvrđuje da je režim Crvenih kmera počinio genocid na Čam muslimanima i vijetnamskom etničkom grupom Kamboždana.

Ranijih godina, suđeno je ili pokušano je suditi troje ili četvero visokih dužnosnika Crvenih kmera, ali bezuspješno, jer su neki umrli tokom suđenja, a neki proglašeni nesposobnim za suđenje. Čak se i trenutni premijer Kambodže, Hun Sen, usprotivio bilo kakvom suđenju Crvenim kmerima. I sasvim je jasno da ih neće više biti.

Crveni kmeri iznad Sarajeva

Proteklih dana dio javnosti u Bosni i Hercegovini uznemiren je prvo islamofobičnom izjavom Stjepana Kljuića o pokrivenoj ministrici u KS, a zatim i provokacijom političkog komentatora iz Banje Luke, Srđana Puhala.

Naime, Puhalo je ponudio 10.000 maraka onome ko mu predoči spisak ubijene djece u Sarajevu, tj. imena njih 1.601.
I šta sad? Trebalo bi da prebiramo po spiskovima i kostima, kako bismo dokazali da ih je doista toliko i ubijeno. Umjesto da pregledamo spiskove koliko je zločinaca iz Srđanove nekadašnje vojske za njihova ubistva osuđeno. Ne, nećemo prebrojavati kosti sarajevske djece, ne zbog toga što smo mitoman i falsifikatori historije, već iz prostog razloga jer je potpuno nebitno da li je ubijeno 601. ili 1.601 sarajevsko dijete. Djeca su ubijana, a brojke u ovom slučaju nisu ništa do bezdušna statistika kojom se relativizira sam čin ubijanja djece.

I sam sam protivnik bilo kakve bosanske ili bošnjačke mitomanije, preuveličavanja ili sačuvaj me Bože falsifikovanja brojki (o čemu sam i ranije nebrojeno puta pisao), iz prostog razloga jer nam nisu potrebni mitomanija ili falsifikovanja – dovoljna nam je istina, a istina je:
Svaki ispaljeni metak ili granata na Sarajevo tokom 1425 dana opsade, imali su za cilj da ubiju sarajevsko dijete.

To su neosporni fakti. Sud je utvrdio karakter agresije i opsade Sarajeva. Ali ono što “zbunjuje” svih ovih godina je negiranje i relativizacija - završna faza genocida u kojoj se negiraju deseci zločina, tvrdeći kako to nisu uradili “Crveni kmeri iznad Sarajeva.” Ni Markale, ni 1.601 dijete, ni desetine drugih zločina.
Postavlja se pitanje, kakvom se to bojevom municijom pucalo na Sarajevo 1425 dana i kakve su to agresorske grante padale po stanovnicima ovoga grada? One izgleda nisu sijale smrt već sadile cvijeće na mjestima gdje su padale?

A ispaljeno ih je prema procjenama oko 500.000 tokom 1425 dana opsade. Dovoljno da svaka ubije po jednog stanovnika.

Zašto je (ne)bitno je li ubijeno 601 ili 1.601 sarajevsko dijete?

Tvrditi da je u genocidu u Srebrenici ubijeno 8 hiljada ili 80 hiljada Bošnjaka, za sud je potpuno nebitno (baš kao i za 601 ili 1.601 sarajevsko dijete). Ono što sud uvažava su dokazi da je postojao unaprijed osmišljen plan i sam akt sprovođenja zločina i etničkog čišćenja, koja se kasnije mogu okarakterizirati kao genocid ili zločin protiv čovječnosti.

Potpuno je irelevantno insistirati na broju ubijene djece, dok na drugoj strani nemamo niti jednog osuđenog za ubistvo ijednog sarajevskog djeteta.

Hoće li 100 imena manje ili više promijeniti karakter agresije i 1425 dana opsade Sarajeva? Neće. Sud je već presudio. Hoće li 100 imena manje ili više umanjiti patnju unesrećenih porodica? Neće. Promijeniti se ništa ne može. Ali bi presuda bar jednog zločinca za ubistvo sarajevske djece donijela tračak ovozemaljske satisfakcije, tračak ljudskosti, koje u ovom trenutku, neshvatljivo, ali nema. Za barbarsku agresiju i četverogodišnje ubijanje Sarajeva osuđene su četiri osobe: Karadžić, Mladić, Milošević i Galić. Šta je s ostalih koji su 1425 dana sijali smrt?

Da je gospodin Puhalo iskren u svojim “propitivanjima istine”, ponudio bi 10.000 maraka za procesuiranje bar jednog ubice sarajevske djece. A mogao je ponuditi i za imena i procesuiranje ljudi koji su minirali 16 banjalučkih džamija, pored kojih svakodnevno prolazi ili onih koji su u susjednom mu Prijedoru kopali i nesrpskim tjelesima napunili 100 grobnica. Unaprijed se izvinjavam ako sam pogriješio brojku jer nisam siguran da li ih je u Prijedoru bilo 100 ili 101 grobnica. Nadam se da mi neće tražiti spisak prijedorskih grobnica. Naposlijetku, mogao je ponuditi i 10.000 maraka Srbinu koji podigne spomenik ubijenoj prijedorskoj djeci, a bilo ih je 102 - imenom i prezimenom. Dodat ću i ja 10.000 od sebe.

Srđan Puhalo nije četnik, kako ga ogorčeno ovih dana etiketiraju (oni koji su mu do jučer lajkali “antivelikosrpske statuse”), Srđan je kako se i sam identificirao u medijima ideološki komunista, a za komuniste: “ubistvo jednog čovjeka je tragedija, ubistvo milion statistika”, odatle vjerovatno i Srđanovo odsustvo empatije i potreba da se od tragedije ubijanja sarajevske djece pravi statistika.

Prema Srđanu, umjesto brojanja osuđenika (kojih nema), trebalo bi da brojimo ubijenu djecu. I dokazujemo, šta? Za čije ciljeve? Ne znam i ne želim nagađati, ali u ime ubijene sarajevske djece i u ime pravde, zasigurno ne!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.