Lekcije o ratu
Nikad se ne završava.
Poslije kandila, rafala i generala dolazi
intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.
U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš
lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu
možda odgođenu, ali neumoljivu
kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put.
Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa.
Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare
na sienenu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek
predaje dijete vojniku. Njegove oči
oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje,
na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:
Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.
Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima,
borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi
pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.
Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se
čokoladica u šakama Unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu
Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi,
tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati.
Nikad se ne završava. Ovo bježanje.
Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst
zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.
Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda
sumnjivog porijekla. U prolazu
govoriš ispeglanim košuljama: Znate li
za kruženje kostiju u prirodi. Čovjek je najprije
koža i kost, onda samo kost usred bijela dana,
kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu,
ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.
Za praznik puknu
vatrometi, ti šmugneš pod stol.
Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.
Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.
Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala
dolazi investitor. Tvoj prezir pupa
prelijep i svet. Na Tviteru čitaš
kolumnistu Nju Jorkera: Suosjećajnost nije prva stvar
koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.
Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.
Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš
odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga:
Uredu je, stari, ja te se još sjećam.
Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame,
na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema
šta drugo raditi, i niko drugi nije tu,
samo ti i tvoj rat.
nana
Sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor,
na leđima joj šumski požar.
Spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja,
četiri puta je njena utroba
izrešetena otkucajima,
četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna.
Nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.
Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor,
na leđima joj vjerolomstvo.
Kad u Ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bjeonjača, čuje
učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi—
priperci duž njene kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.
Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
Božje ime.
Sanjam je kako me gleda,
gleda me dugo,
čelo joj preorano zgarište.
Predaje mi miraz iskri.
Gleda me.
Zovem je hak. Zovem je nur.
povijest
Ja sam lice iznad tvoga lica
koje te posmatra tamno,
osiročenog hladnim svitanjem decembra.
Sjećaš li se ičeg iz svog života?
Novina uredno presavijenih
u ruksaku. Kravate
koju treba stegnuti. I to
kako si išao kroz sobe
potišteno prosječan,
progonjen starim pitanjima.
Čuješ li? Zastave
u kovitlacu pod tvojim prozorom.
Neko istrošenim glasom
pjeva Lili Marlene.
Sjećaš li se
ičeg iz svog života? Prepoznaješ li
ovo lice nad svojim licem
koje te posmatra tamno.
Alarm zvoni. Vani vojske
već marširaju, i ti, snen,
ideš sa njima.
postajanje domovinom
Na početku si zemlja—
pusta pauza između mjesta
kojem se treba vratiti i mjesta gdje se stiže.
Potom s prozora neko prospe
šumu dlanova. Jutro se namršti.
U tebi sad neko čisti vidike,
u tebi su kuće,
iz njih izlaze uspravljena osujećenja,
razmjenjuju pšenicu i mast,
sijeku lipu i od njenog drveta prave
slavuje, iz razloga
što su slavuji lijepi. Kako blesavo.
I tebi su lijepi.
Onda neko povikne
moje, neko drumom zakotrlja
podozrivu misao, od drveta lipe
napravi sklonište. Osjetiš u sebi
naježenu mahovinu, teror
u kaležima cvjetova. Vrata pred vukove.
Kad vjetar pođe šumom dlanovi ga išamaraju
u cijuk. Sve što dotakneš
počne da reži.
aubade s temperaturom 41
Sve katastrofe
znaju nam ime i adresu,
neko je u naš dah posijao
izvjesnost loših vijesti.
U tebi iznevjereni osmijesi
sad dižu pobunu—
nismo naučile ništa.
Na praznu parcelu vriska
uselile smo luna park,
jele kukuruz dok su se u brdima
kotile jeseni.
Ako to nije dovoljno
već te zaboravljam svom
svojom kožom,
zaboravljam te svim cestama
na koje ćeš tek zakoračiti, u vjetru gradim
crkvu tvoga glasa.
Jednom,
neko će stati ispred tebe
i znaćeš da je vrijeme varka
kojom sunce obnavlja svoj zavjet bilju.
Valja nam samo proći
kroz ovo jutro kad sve što nam je drago
odlazi ni ne mahnuvši u našem pravcu.
Na kraju nas možda čekaju ruke
koje umiju držati
nešto lijepo, bez gorčine.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“, a 2021. i 2022. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Njena prva zbirka „Reci vatra“ (Buybook, Sarajevo; Raštan izdavaštvo, Beograd) objavljena je 2022. godine.