Zemlja gorštaka koji su kroz različite istorijske epohe branili ono najsvetije i najsvjetlije, svoju slobodu. Kako su Crnogorci stvarali svoju državu, živjeli, bili gostoprimni i kako su djelovali u očima istraživača i putopisaca dajemo u ovom osvrtu. Kotor, kao prva pomorska luka iz koje su gotovo svi putevi vodili prema državi gorštaka, njenih vladika, ali i prema Lovćenu – vječitoj tajni i inspiraciji mnogih.
Karl Mihaheles – Osnovno o gorštacima
Drugo značajno pominjanje ove južnoslovenske zemlje nalazimo kod Mihahelesa (Georg Christian Karl Wilhelm Michahelles). Osim što je za poznate novine i časopise pisao članke i u nekim pomenuo i ovu zemlju (,,Ausflüge in Illyrien und Dalmatien. Aus Reiseheften), napisao je i jednu naučnu studiju, u kojoj se, istina, bavi tada neispitanom škrljuškom bolešću, jednim oblikom sifilisa. Kako je ova studija većim dijelom naučnog karaktera, utoliko se njenom analizom nećemo detaljnije baviti, ali je neophodno pomenuti njen uvodni dio koji ima karakteristike putopisnog djela i u kojem se ovaj naučnik u maniru istinskog književnika osvrće, doduše ukratko, na zemlju i ljude primorskih krajeva Jadrana.
…Pisac u uvodnom dijelu ne govori o mjestima i narodima pojedinačno, nego cijelo ,,austrijsko primorje“ posmatra kao cjelinu u kojoj razmatra geografske uslove od Istre do crnogorskog juga, a posljednja tačka na jugu je Budva. U prvom odlomku uvodnog poglavlja Mihaheles s naučne tačke gledišta pristupa opisu terena od Trsta ka jugu i pojašnjava njegov geografski položaj određen geografskom širinom i dužinom, dok se u drugom već bavi političkim granicama ovih predjela, ali i prirodnim granicama prema ,,strmim planinama Crne Gore“, pominjući ,,razorne zemljotrese“ naročičito u dubrovačkom i albanskom kraju…
…Klima u ovim krajevima je blaga, za razliku od mnogo surovije klime u brdima koja su se nadvila nad obalom, pa iako tako oku bliska, tamo je sve drugačije, ,,vjetrovi su jači, pa ni drveće ne može da postigne normalnu visinu“, neki djelovi su ,,prekriveni vječnim snijegom i tamo jedino borave divokoze“. Iako u ovim segmentima njegovi opisi tendiraju velikoj nepreciznosti, Mihaheles se trudi da ostane nepristrasan i objektivan, pa je to i slučaj u opisu nastanka imena Crne Gore. Iako u njegovo vrijeme ,,ogoljena i neplodna“ ta je zemlja bila toliko obrasla šumom, koja je kasnije iskrčena, da je po njoj i dobila ime…
…Stanovnike ,,austrijsko-jadranskog primorja“ naziva Slovenima, koji žive u ,,plemenima“, a razlikuju se tek po ,,odjeći i nekim običajima“. Narod posmatra ipak više očima ljekara, negoli samo putnika i, osim što zapaža da su ,,skladne i snažne tjelesne građe, vatrenih plavih, a rjeđe kafenih očiju sa svijetlosmeđom kosom i jakom bradom“, primjećuje da koliko je god ,,njihovo tijelo snažno, njihov duhovni razvoj je slab“ i zbog toga kod nekih plemena postoji ,,visok stepen malodušnosti“, dok je kod drugih veoma izražena ,,surovost“. Pošto je ovaj narod uglavnom ,,siromašan“ tako su i njihove kuće neugledne, te su najčešće od kamena, bez prozora, a i ako ih imaju nijesu zastakljeni. Pisac smatra da je zbog takvih uslova života i ,,nečistoća“ u tim kućama ,,nevjerovatna“, a jednako je ,,zanemarena i higijena tijela i odjeće“…
U opisima zemlje i ljudi lako je naći sličnosti sa drugim putopisnim djelima koja su se pojavila i prije i poslije ovog, pa i pored određenih nepreciznosti, ovaj pisac je ostao na tragu objektivnog izvještaja, koji mu je poslužio kao predgovor za naučnu studiju u kojoj se više ne bavi konkretnim predjelima i mjestima nego traga za odgovorima o porijeklu, rasprostranjenosti i uspostavljanju dijagnoze bolesti koja mu je okupirala pažnju.
Johan Zomer – Kompilacija drugih putopisaca
Posljednje u ovom nizu je Zomerovo (Johann Gottfried Sommer) djelo koje pripada istoj grupi putopisnih priloga, jer kao i Peterovo, nije nastalo iz ličnog iskustva već na osnovu drugih putopisnih djela, pri ćemu Zomer, za razliku od Petera, to i saopštava u zaglavlju svog spisa. Njegov putopis je kompilacija djelova putopisnih zapisa Bujea (Ami Boué), Robera Sipriena, Vuka Karadžića, Franca Weldena (Franz Ludwig von Welden) i Štiglica.
Zomer svoj putopisni zapis gradi uglavnom na poređenjima tekstova svih pomenutih pisaca i pritom doslovno citira, često i po nekoliko stranica duge pasuse, kako bi čitaocima približio ista ili različita viđenja iste stvari. Zbog takvog pristupa građi ni njegov repertoar tema ne odstupa od onih za koje su se interesovali njegovi prethodnici, a to su teme koje se tiču geografije, istorije i etnologije, mada se najveći dio njegovog rukopisa odnosi na način života, rad i običaje Crnogoraca i Crnogorki. U tom dijelu, kao i u opisima vladike Rada, se poziva na Petera, Štiglica i Karadžića. Zomer se u svom rukopisu drži isključivo kao posrednik, ne pribjegava nikakvim ličnim sudovima ili komentarima, tako da njegov spis u potpunosti zadržava osobine i kvalifikacije o ovoj zemlji i ljudima onih putopisnih djela koje je citirao. Poglavlju koje je posvetio Crnoj Gori prethode njegovi pregledi najnovijih putovanja i geografskih otkrića u svijetu, pa prije Crne Gore u istom maniru piše o putovanjima po Maloj Aziji, Zanzibaru, Novom Zelandu i Estoniji. U poglavljima koja slijede pažnja će biti usmjerena na putopisce koji su svoja djela priredili na osnovu neposrednog uvida u crnogorske prilike za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša i njihova djela biće hronološki predstavljena po godinama objavljivanja, jer se u nekim slučajevima ne može utvrditi tačna godina posjete Crnoj Gori.
Hajnrih Štiglic – ,,posjeta crnoj gori“ puna impresija
U namjeri da napiše epsko djelo o istoriji Venecije, Hajnrih Štiglic (Heinrich Wilhelm August Stieglitz) je planirao i putovanje u Istru i Dalmaciju i na dan polaska u ove krajeve, 11. 09. 1839, koji je odlagao skoro godinu dana, pisac piše pismo prijatelju u Vroclavu da kreće u prikupljanje građe za svoj venecijanski ep, ali i ne sluteći da će to putovanje i oduševljavanje južnoslovenskim zemljama, kao i susret sa Njegošem, iznjedriti njegov putopis ,,Ein Besuch auf Montenegro“ (,,Posjeta Crnoj Gori“). Ovo djelo izlazi iz Kotine štamparije u Štutgartu krajem septembra 1841. a pojavilo se u ediciji Reisen- und Länder- beschreibungen der älteren und neuesten Zeit kao 21. sveska.
…Ako se Štiglicovo pjesničko stvaralaštvo već odavno izgubilo iz vidokruga njemačke književne istoriografije, to se ne može reći za ovo putopisno djelo koje je od svog objavljivanja jednako budilo pažnju, najprije njemačke, a potom i domaće publike. U njemačkim književnim i naučnim krugovima ono je do početka XX vijeka višestruko korišćeno kao sigurno svjedočanstvo o ovoj južnoslovenskoj zemlji, njenom narodu i ličnosti Petra II Petrovića Njegoša. Knjiga sadrži posvetu ,,svagda duboko poštovanom učitelju“, Fridrihu Jakobsu, a samom putopisu prethodi i predgovor. Ako bismo ovom predgovoru pristupili s dokumentarne tačke gledišta, prije svega bismo se upoznali s obimnom literaturom koju je Štiglic proučavao prije odlaska na ovo putovanje, a potom kako je brojnim piscima odao počast za njihova djela, a neke druge demantovao…
U strukturi ovog putopisnog djela izdvaja se sedam poglavlja koja su nazvana prema mjestima koja je pisac obilazio i ljudima sa kojima se sretao:
1. Pazar;
2. Put u Njeguše i na Cetinje;
3. Vladika;
4. Cetinje;
5. Riječka nahija;
6. Rijeka i jezero;
7. Crmnička nahija.
,,…Centralnim poglavljem smatra se četvrto, jer ne samo što zauzima trećinu putopisa, ono je i pripovjedački uokvireno sa ostalih šest poglavlja, gdje prva tri predstavljaju dolazak na Cetinje, a posljednja tri put do Budve. Sva ova poglavlja raspolažu širokim dijapazonom tema, koje pisac međusobno povezuje i konkretizuje kroz motive, te oni čine ,,dubinsku strukturu teksta“, ali i svjedoče o velikom Štiglicovom interesovanju za crnogorsko društvo u svim njemu zanimljivim segmentima. Izbor tema pada uglavnom na one kojima su se i prije i poslije njega putopisci najčešće bavili, a to su svi oni elementi koji su Crnu Goru činili egzotičnom, neshvatljivom, necivilizovanom, pa i poprilično usamljenom pojavom u Evropi. Štiglic tako bira opise predjela, psiho-socijalnu strukturu Crnogoraca i neveliki broj njihovih djelatnosti, bavi se njihovom fizionomijom i ulogom i položajem žene u društvu, ličnošću Njegoša kao vladara, državnika i pjesnika. U opisima predjela putopisac realistički vjerno opisuje put prema Njegušima navodeći svaki zavoj ,,ulijevo na istok“, uzvišenje i prevoj, izvor, svaku visoravan i selo. Međutim, iako se stiče utisak da pisac teži prosvjetiteljskom insistiranju na brojnim istinitim podacima o posjećenom kraju, on odabirom posmatranog pejzaža i načinom kontrastiranja crnogorskog krša i ,,živopisne raznovrsnosti Boke Kotorske“ i ,,Dobrote sa svojim ljupkim rastinjem“ otvara put ,,u jedan sasvim drugačiji svijet omeđen strmim i surim kamenim liticama“,odnosno ka ,,takozvanoj jezivoj romantici“ gdje se ističu jezivi elementi nepoznatih krajeva, da bi se kod čitaoca stvorila neizvjesnost i iščekivanje…“
,,…Štiglicov opis puta i zapažanja s istog prenosimo u cjelosti: ,,Što se više uspinjemo, staza postaje sve strmija, staza vijuga gore-dolje preko visokih litica, iznad kojih tu i tamo kruži neki kraguj, remeteći grobnu tišinu svojim prodornim kričanjem. Iz sivih pukotina stijena izbija slabašna trava ili nisko žbunje; po ovim brdima je jedino obilato raširena žalfija, čija se pepeljastosiva boja s malom nijansom zelene boje samo malo razlikuje od osnovnog tona ovog stijenja… “
Najdominantnija romantičarska slika ovog tipa je zasigurno prikaz Tablje u noći, pri čemu je i doba dana dovoljno romantičarsko, ali je i odabrano da bi se postigao zastrašujući efekat i jezovitost.
,,…Džinovske pojave držale su stražu oko sivih kamenih šanaca; one su se sa svih strana, u većim i manjim grupama, poneka pojedinačno, kretale prema jednom zamašnom utvrđenju, koje se, obasjano mjesečevom svjetlošću, ukazalo kao središte naokolo raspoređenih stražara. (…) Sjahao sam s mazge i krenuo uz ovo neobično ukrašeno brdašce. Čas bi se spotakao o neki kamen, čas o korijen nekog žbuna, čas o neku lobanju koju su psi oglodali, a pri tome je od suše i snijega pobijeljela. Stravično su djelovale na plavom nebu obasjanom mjesečinom ove visoko uzdignute glave s razbarušenim čupercima kose (…) pa su nam se pjesme koje su ranije zvučale kao pobjedničke himne, svojim jednoličnim molom doimale kao nadgrobne pjesme…“
,,…Pisac se ovim tonom ne osvrće samo na predjele i surovi običaj odsijecanja turskih glava, već i na običaj ženskog tuženja za pokojnikom, koje je u njemu budilo nešto ,,jezivoupozoravajuće“. Ono mu se u sumrak nije pričinilo kao kakav običaj, nego je ,,odjekujući između pustih stijena“ zvučalo kao jednolično otezanje iz grobova, pa mu je sve izgledalo da se ,,sama smrt, siva daviteljka, uključila u to horsko pjevanje“, koje se sa ,,uzvisina spuštalo poput hladne rose, dodirujući sve što postoji naokolo na neki čudesan, tajanstven način“. Romantičarski obojenom slikom pisac ističe jezivost i dramatičnost običaja kod žena, ali ne raspravlja dalje o njemu. Opažanje cetinjske ravnice i ,,kamenjem posijane oranice mukotrpno otete od stijena“ tek s ponekim drvetom ,,lišenim svojih razbokorenih grana“ se u potpunosti uklapa u cjelokupnu sliku Crne Gore koju pisac gradi tako što ističe surovost ovog terena. Iz ovakve slike nepreglednog mora kamena, stijena i klanaca štrči kao kistom slikan kraj Rijeke Crnojevića i Crmnice. U idiličnoj slici Rijeka Crnojevića mirno počiva pored rječice u krošnjama ,,oraha i smokve, masline i vinove loze“, pa kao i u Crmnici sve izgleda kao da nije dio one zemlje, već drugi kraj suprotnosti onog ,,tamnog planinskog vijenca…“
,,…Štiglic se, dakako, bavio i opisima Crnogoraca, njihovom fizionomijom, djelatnostima i kako Elermajer-Životić navodi psihosocijalnom strukturom. Kako smo se upoznali i s negativnim predstavama o izgledu Crnogoraca, u ovom slučaju možemo govoriti o idealizovanju tih ljudi, pa su Crnogorci kod Štiglica, i mladi i stari, predstavljeni kao izrazito lijepi ljudi s upečatljivim izrazom lica. U putopisu se tako izdvajaju dvije dominantne slike, pri čemu se jedna odnosi na prvi susret s „brdskim sinovima“ koji se odlikuju „naočitim stasom“ i „ovdje bi svaka glava mogla da posluži slikaru kao motiv za sveca, nekog hajduka ili nekog junaka“. Da pisac ne govori samo o spoljašnjem izgledu ljudi, nego kroz njihov izgled želi da sugeriše kompleksnost njihovog bića, nerijetko povezujući mladost i mudrost, snagu karaktera i jednostavnost u harmoničnim kontrastima, ponajbolje ističe primjer opisa Draga Petrovića, rođaka vladike Rada: „On je lijep čovjek od najviše dvadeset i pet godina. U bujnom mladalačkom licu svijetljela su dva prodorna pametna oka; odlučnost i blagost provijavale su iz prijatnih, a ipak ozbiljnih crta lica…“
,,…Kod Štiglica uz ovakve idealizovane predstave Crnogorca pod ruku ide i uljepšavanje njihove odjeće, pa sve ono što se dalo iščitati kod drugih putopisaca o trošnosti njihovih rita ostaje u potpunosti zapostavljeno. Hajnrih Štiglic opisuje Crnogorca slikom suprotnom od one koju su posredovali Karadžić ili Peter: „Njegova odjeća nije bila samo čista nego i, za ovu zemlju, neobično uredna; sva njegova odjeća bila je, kao i odjeća ovdašnjih uglednika, mjesnih kneževa i vladičinih rođaka, od kvalitetnog materijala, a posebno se izdvajao zlatom izvezen prsluk od finog štofa. Uz crveni prsluk je lijepo pristajao ljubičasti pojas, a blistava oružja s ukrašenim rukohvatima djelovala su više svečano i dobroćudno nego prijeteći i opasno.“ O djelatnostima Crnogoraca najbolje govori paleta proizvoda koje su donosili na kotorski pazar i odmah je prilično pojašnjeno da su u Crnoj Gori i u Štiglicovo vrijeme bili zanemareni zanati, kako je i Vuk Karadžić tvrdio, a da su poljoprivredne djelatnosti bile dominantne. Stoga su Crnogorci na pazar donosili krompir, luk, duvan, žitarice, meso, ribu i loj uz pomoć žena, jer muškarci „rijetko nose nešto više od svoje struke i oružja“. Pored tolike prodaje oni su ipak živjeli u velikoj bijedi u veoma loše izgrađenim kućama „u obliku kvadrata visine sedam do osam stopa, podignutim od kamena“, dok je krov bio „od slame ili kore drveća“ i uglavnom su imale po jednu „rupu, kroz koju su mogli da ulaze sunčevi zraci i vazduh, a da izlazi dim“. U vezi sa zanatima pred kraj putopisa provijava mnogo važnija ideja o tome ko je zaista u Crnoj Gori nosilac privrednog razvoja, jer po svoj prilici to nijesu Crnogorci. Naime, pisac kao zanatlije opisuje dva uskoka iz Skadra koji su se vremenom nacionalizovali, a bili su opančar i oružar. Štiglic uskoke predstavlja kao kreatore napretka i modernizacije, jer Crnogorci zanemaruju sve djelatnosti koje nijesu ratovanje…“
,,…Crnogorsko društvo Njegoševog doba je patrijarhalno sa snažno istaknutim patriotizmom, koji je zemlju branio ognjem i mačem, i stoga svaka kuća u Crnoj Gori posjeduje oružje koje se nosi od maloljetstva do smrti, pa čak i kad se obrađuju njive. Crnogorci patriotizam najbolje i najčešće izražavaju kroz narodnu pjesmu koja se njegovala, jer je u društvu bila razvijena usmena kulturna tradicija s kojom se Štiglic upoznavao tokom cijelog boravka u Crnoj Gori, a narodnu pjesmu bliže je upoznao istražujući „Grlicu”. Epska pjesma nije bila samo izraz kulturnog života, već i oblik zabave, a gdje je bilo zabave bilo je i raznih igara u kojima su Crnogorci pokazivali urođenu okretnost. Karakter igara i zabave kod Crnogoraca uvijek je bio komunikativni. Iz takvog odnosa prema epskoj narodnoj pjesmi i velikog značaja koji joj je pripisivan u društvu proizilazila je i njihova „nabujala rječitost“ koja se stekla „njegovanjem istorijskog predanja“, i dolazila je do izražaja kao kod onog starine „živog i prodornog sokolovog oka sa sijedim brkovima“, koji mu je na pazaru živopisno prepričavao podvige iz prethodnih vremena i velikih bitaka za slobodu protiv neprijatelja. Crnogorci su kod Štiglica šaljivi, duhoviti, pa i neobrazovani, ali gostoljubivi ljudi, koji poštuju strance i daleko su od iskrivljenih predstava „surovog, osvetoljubivog i krvožednog naroda“. U svim segmentima piščevog teksta insistira se upravo na ovoj osobini, jer je gostoprimstvo postalo konstanta koja je ovog pisca pratila od prvog do posljednjeg dana na tlu ove zemlje. „Nigdje čovjek neće naići na ljubazniji i prostodušniji prijem nego u gostoljubivoj kolibi Crnogorca; svaki domaćin se tu osjeća počastvovanim posjetom nekog stranca, osim ako ovaj svojim nepriličnim ponašanjem ne izaziva sumnju i podozrenje; i najmanji znak zadovoljstva zbog ukazanog gostoprimstva izaziva veliku radost kod ovih prirodnih stvorenja, pa nastoje da ispune svaku iole ostvarljivu želju gosta – namjernika. Crnogorac sebi nikada neće dozvoliti da nastupi netrpeljivo ili neprijateljski prema nekome za koga zna da je pod zaštitom nekoga od njegovih saplemenika.“ Uloga žene u crnogorskom društvu nije velika, a njen položaj pisac opisuje kroz neveliki broj slika koje su uglavnom vezane za djelatnosti kojima su se bavile i granicama koje nijesu prelazile u ovom patrijarhalnom društvu, gdje su na hijerarhijskoj ljestvici bile podređene muškarcima, pritom u potpuno obespravljenom položaju. Među muškarcima je, međutim, bez obzira na materijalna sredstva vladala potpuna jednakost. Odnos žene prema muškarcu pisac ilustruje jednom upečatljivom scenom dok je posmatrao kako se ovi ljudi spuštaju niz litice ka kotorskom pazaru: „Neke od žena bi nekog muškog rođaka ili uglednika u prolazu poljubile u ruku, što bi ovaj primao kao sasvim prirodnu stvar, kao obavezan danak jedne sluškinje; druge bi se još dublje poklonile, hvatajući s očevidnim poštovanjem, peševe muškarčevog kaputa i prinosile ih usnama…“
*Karl Mihaheles je rođen 5. maja u Nirnbergu, a umro je 15. avgusta 1834. u Nafpliu u Grčkoj. Bio je njemački zoolog i ljekar, a medicinu je studirao na Univerzitetu u Minhenu, gdje je stekao doktorat 1831. Proputovao je veliki dio jadranske obale i tom prilikom studirao ptice i bavio se rijetkim bolestima kod čovjeka. Umro je u 27. godini od dizenterije, dok je obavljao ljekarsku praksu u Grĉkoj. Kao zaslugu za svoj predani rad iz oblasti proučavanja biljnog i životinjskog svijeta neke životinjske vrste su nazvane po njemu: dvije vrste galeba (Larus cachinnans michahellis, Larus argentatus michahellis), a brojne je i sam otkrio, planinskog brgljeza, jednu vrstu zmije, španskog rebrastog vodenjaka.
*Johan Gotfrid Zomer 1783-12. 11. 1848 rođen je u Lojbenu u Saksoniji kao Johan Gotfrid Volte, a umro je u Pragu. Bio je sin malog zakupca i obućara, pa se školovao sam, dok nije uz pomoć crkve na fakultetu u Drezdenu apsolvirao za učitelja. Najprije je radio kao učitelj u jednoj seoskoj školi, a potom i u školi za djecu čiji su roditelji bili vojnici. Za to vrijeme je pod očevim prezimenom objavio više školskih udžbenika, da bi se 1809. godine preselio u Prag i počeo da živi pod prezimenom Zomer. Najprije je radio kao glumac i operski sufler, kao i privatni učitelj i vaspitač, da bi od 1818. do 1831. bio zaposlen kao profesor na konzervatorijumu. Tada je uz pomoć geologa Franca Cipea (Franz Zippe) obrađivao podatke koje je tamo prikupio i objavio prvi dio svog djela „Das Königreich Böhmen. Statistisch-topographisch dargestellt“, koje je izašlo u šesnaest tomova u periodu od 1833. do 1849. Zomer, kao odličan kompilator naučnih sadržaja koje je predstavljao na razumljiv način i veoma produktivan publicista, sarađivao je i u časopisima „Oekonomische Neuigkeiten“ i ,,Hesperus“. Njegova omiljena disciplina bila je geografija, pa je iz te oblasti uređivao edicije „Gemälde der physischen Welt“ i „Taschenbuch zur Verbreitung geographischer Kenntnisse“. ,,Taschenbuch“ je objavio 26 godišnjaka o novostima iz geografije i etnologije zemalja širom svijeta, a izlazio je sve do njegove smrti. Up. Johann Gottfried Sommer, Austrian Centre for Digital Humanities and Cultural Heritage, ÖsterreichischesBiographisches Lexikon.
*Hajnrih Štiglic (22. februar 1801-23. avgust 1849), po rođenju Hari Štiglic, sin jevrejskog trgovca i osnivaĉa prvog arolzenškog instituta za pozajmljivanje novca Fridriha Jakoba Štiglica, pokršten je 1815. godine i cijelog života je bio pod utiskom neizvjesnosti o ličnom identitetu. Kretao se u građanskim liberalnim krugovima, ali je održavao i kontakte sa nekim plemićkim porodicama, jer se u porodici naučio prilagođavanju i načinu osiguranja podrške moćnika. Njegova odanost antifeudalnim težnjama dovela ga je u vezu sa Fridrihom Jakobsom, profesorom klasičnih jezika u Goti, koji je i sam bio pripadnik opozicione građanske inteligencije, a njihovo prijateljstvo ima i potvrdu u prepisci, a Štiglic mu je iz zahvalnosti posvetio svoje najuspjelije djelo ,,Posjeta Crnoj Gori.“
Naš prilog baziran je na doktorskom radu i istraživanjima Prof. dr Ane D. Minić iz 2020 godine (,,Njemački putopisi o Crnoj Gori za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša“) odbranjene u Beogradu 2020. godine. (Ana Minić-Mijović rođena, 1978, Doboj, od septembra 2010. godine saradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje je 2013. odbranila magistarski rad na temu ,,Njemačka avangardna književnost i Risto Ratković“ pod mentorstvom prof. dr Slobodana Grubačića. Na Studijskom programu za njemački jezik i književnost radi kao saradnik na predmetima Njemačka književnost I, II, III, IV, V, VI, Njemačka književnost I – Ekspresionizam, Njemačka književnost II – Franc Kafka. Istražuje u oblasti njemačke književnosti, odnosa njemačke i crnogorske književnosti i kulture, a bavi se i književnim prevođenjem.
