Zoranu D.
Ti, recimo,
nađeš neko mjesto.
Pusto.
Strašno.
Lijepo.
Tvoje.
A onda dođu,
kao, slučajno naiđu,
uzmu alatke u ruke i gnjevno,
s mržnjom strasno,
unište tvoje dugo traženo,
ljubljeno.
Tako svaki dan
dok ti oči ne iskoče
od kolektivnog ludila.
Ovo je jedna od mojih prvih pjesama. Vjerovali ili ne, objavljena je prije ravno 40 godina, i to u listu studenata Filozofskog fakulteta u Novom Sadu “TO JEST”. Danas i ovdje, posvećujem je – po strani od licemjernih igara političara svih strana! – ukrajinskim izbjeglicama. Jadni ljudi, “vruće loptice” u rukama svjetskih moćnika!
