Pjesma kojoj nije potrebno ime

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Tako svaki dan dok ti oči ne iskoče od kolektivnog ludila.
Ilustracija: Mnatsakanian Alisa
Ilustracija: Mnatsakanian Alisa
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Zoranu D.

Ti, recimo,
nađeš neko mjesto.
Pusto.
Strašno.
Lijepo.
Tvoje.
A onda dođu,
kao, slučajno naiđu,
uzmu alatke u ruke i gnjevno,
s mržnjom strasno,
unište tvoje dugo traženo,
ljubljeno.

Tako svaki dan
dok ti oči ne iskoče
od kolektivnog ludila.

Ovo je jedna od mojih prvih pjesama. Vjerovali ili ne, objavljena je prije ravno 40 godina, i to u listu studenata Filozofskog fakulteta u Novom Sadu “TO JEST”. Danas i ovdje, posvećujem je – po strani od licemjernih igara političara svih strana! – ukrajinskim izbjeglicama. Jadni ljudi, “vruće loptice” u rukama svjetskih moćnika!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.