Kako se čuva ugled firme

Jedno jutro izašao je portir i sapoštio mi da je direktor (Dušan Perović) zabranio da parkiram biciklo u blizini njegovog automobila „da ga ne ogrebem“.
Ilustracija: Kirk Walace
Ilustracija: Kirk Walace
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Već nekih dvadesetak godina, u periodu od kraja marta do kraja novembra, biciklom dolazim na posao. Kada sam počeo da koristim biciklo, bila je to neubičajna i relativno rijetka pojava. Osim problema u saobraćaju koje sam kao biciklista tada imao – gdje bicikliste vozači automobila kao „jači“ apsolutno nijesu poštovali – bilo je i raznih drugih zgoda, pa sam rješio da ispričam neke. Podstakla me jutrašnja priča koleginice, koja me ostavila zapanjenog.

Kada sam dolazio na posao, biciklo sam uvijek parkirao pored ulaznih stepenica, sa strane, da ne smeta strankama. Parking za bicikla tada nijesmo imali; instaliran je tek prije par godina, na moj zahtjev, a opet zbog stranaka – ne zbog mene, jer su i one sve više počele koristiti biciklo, što sam predočio poslovodstvu. Tu, na trotoaru(!), pored ulaza, uvijek bi bio parkiran službeni automobil direktora – i sad je nastavljena ta praksa – koji svojom dužinom pokriva dio stepeništa i pravi malu smetnju za nesmetan ulaz.

Fond PIO je uvijek imao „markirane“ službene automobile, što valjda pojačava ugled firme, pa je tadašnjem direktoru zasmetalo moje neugledno biciklo, parkirano na metar do dva od službenog automobila. Jedno jutro izašao je portir i sapoštio mi da je direktor (Dušan Perović) zabranio da parkiram biciklo u blizini njegovog automobila „da ga ne ogrebem“(!). Našao sam se u čudu, pitajući se u sebi kako mogu parkirajući biciklo ogrebsti službenu „makinu“, ali, kako sam kao javni opozicionar i kritičar društvenoh dešavanja bio stalno na oprezu zbog mogućih konsekvenci, izbjegao sam traženje objašnjenja u moru drugih, važnijih, koje sam uporno tražio.

Godine  2014. sam postao odbornik u Skupštini Glavnog grada. Odijelo ne oblačim nikad, ponekad nosim neformalni sako uz košulju, aktn tašnu nemam niti mi treba, samo onu uobičajnu, manju torbicu, koja se nosi preko ramena. Tako odjeven, pošao sam i na tu prvu, konstituivnu sjednicu. Na biciklu, naravno. Parkirao sam ga desetak metara od ulaza. Zaključavajući ga, primjetio sam da me portir upitno posmatra, dok su kolege odornici pristizali obučeni po pe-esu, automobilima uglavnom. Kada sam krenuo da uđem u prostor gdje se održavala sjednica (zgrada stare Vlade), zaustavio me je i ne baš prijateljski upitao „đe ste vi krenuli“? Kada sam mu saopštio da sam odbornik, zabezeknuo se. Vjerujem da je pomislio kako danas ima svakakvih odbornika, koji eto, dolaze bicikom, još odjeveni tako kako sam bio ja.

Ove dvije priče su bez veze u odnosu na treću, koju mi je ispričala koleginica jutros, dok smo se vozili liftom; tiha i povučena, žena „svog posla“ – kako bi se narodski reklo, a koja radi kod nas nekih 20 godina.
Vidjeh te jutros, kaže mi ona, kako biciklom dolaziš na posao, pa mi pade na pamet kako sam ja počela i poslije dva dana odustala. Drugog dana, kad sam došla na posao, prišao mi je portir i rekao mi da nije fino i poželjno da radnici Fonda dolaze biciklom na posao. Tako sam odustala. Još sanjiv, nijesam mogao da vjerujem što mi priča. Ne pitah je da li je to bio njegov lični oštrouman zaključak ili poslovodstva, koji joj je on samo prenio?

Ugled Fonda PIO se ruši ako njegovi upošljenici dolaze na posao biciklom, dok negdje, istovremeno, gradonačelnik Skoplja uvodi posebne subvencije za sve one koje koriste biciklo kao sredstvo javnog prevoza do svog radnog mjesta!?  Ugled ne ruše i nijesu urušili bivši direktori Fonda PIO, počev od Mihajla Banjevića, zaključno sa aktuelnim guvernerom Centralne banke Žugićem, koji su ga nemilosrdno i decenijama prosto pljačkali, već radnici koji dolaze biciklom? Ni oni upošljenici koji su uhvaćeni u raznim pronevjerama, mahinacijama i krađama, za što uglavnom nijesu odgovarali – naprotiv, neki su poslije otkrivanja, u par slučajeva ne malih pronevjera, uz otpremninu poslati u penziju.

Možda je portir potpuno u pravu, moguće da iznoseći navedeno upravo ja rušim ugled Fonda PIO, te bih trebao biti pozvan na odgovornost? Ipak, dodaću na kraju: ako glavni specijalni tužilac nekad uđe kod nas i pročešlja poslovanje poslednjih 30. godina, dio aktuelnih afera će pasti u zaborav pri tim nalazima, a Spuž će dobiti puno novih stanara, zvučnih imena.

Neka ide svo meso u pitu!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.