Utakmice života Ivice Osima (2): Igra je veća od rata

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Objavljujemo nekoliko odlomaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o legendarnoj ostavci posljednjeg jugoslovenskog selektora...
Utakmice života Ivice Osima (2): Igra je veća od rata_62730e5c5b28e.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Unatoč svem kaosu koji se događao na nogometnoj smotri u Italiji, Osim je ostao na kormilu reprezentacije Jugoslavije koja se već u jesen naredne godine počela osipati. Te jeseni, 1990. godine, uručio je poziv i Zvonimiru Bobanu. Hrvatski i slovenski igrači igrali su za Jugoslaviju do sredine 1991. godine. Nakon toga od slovenskih igrača u ekipi su još ostali samo Partizanovi Darko Milanič i Džoni Novak. Hrvatski igrači su u potpunosti napustili nogometnu Noinu arku Ivice Osima.

Jugoslavija je suvereno kročila kroz kvalifikacije za Euro u Švedskoj, ali zemlju je već zahvatio ratni plamen. Krenulo je iz Slovenije preko Hrvatske, a 1992. godine rat se kao epidemija proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Najprije je do Sarajeva i Bosne i Hercegovine stigao potmuli eho ratnih bubnjeva, a ubrzo za tim odjekom zemljom su se proširili buka vojničkih koraka i grmljavina topova. Dana 23. 5. 1992. godine Ivica Osim podnosi ostavku na mjesto izbornika. Za stolom u prostorijama FSJ-a sjedili su savezni kapetan Miljan Miljanić, pokojni Branko Bulatović i Ivica Osim. “Ostavka je ovako najdirektnija stvar, da kaže čovjek odlazim i gotovo je.

Opet vam kažem da, to sam već ponovio, ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Ovo je moj privatni gest, vi ga možete protumačiti kako hoćete, to je moja lična odluka, ja neću da govorim zbog čega ni da objašnjavam, vi vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo, jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava. Toliko.”  Reakcije na Osimovu ostavku bile su oprečne.

Pokojni Aleksandar Tijanić tih ga je dana molio za intervju koji je Švabo uporno odbijao. Nije se dao isprovocirati unatoč tomu što mu je Tijanić garantirao da on želi samo da pokaže da se i u Srbiji može čuti neki drugačiji glas. Švabo je i bio drugačiji glas, a o tome svjedoči i njegova ispovijest u beogradskom tjedniku NIN tiskanom 29. 5. 1992. godine. “…lomila me i neka luđačka želja da kroz lijepa druženja s ljudima, da kroz fudbal pokušam nešto i nekoga da pomirim…

Začuđuje me s koliko se indiferentnosti ovdje gleda ovaj strašni rat. Beograd ima mnogo intelektualaca, pametnih, normalnih ljudi, ali oni nezainteresovano gledaju na sve ono što se dešava na prepišaj od nas… Drugi mi kažu ‘valja spasiti glavu’, ustvari, a ja im velim: ‘Čekaj, od koga spasavati ako su dole ljudi normalni? Ako nisu, džaba ti spasavanje.’ Od koga je to spasavam: od Nijemaca, Italijana, Amerikanaca…? Država propala, jebi ga, propao si i ti s njom. Moja žena možda drugačije misli. Cijeli život si nešto kućio, imaš stan, napravio si ovu stolicu i trebalo bi to da napustiš samo zato što ti je neko rekao da ti je glava ugrožena i da je sve ovo suludo. Pa znam da je suludo. I moralo je tako biti kad smo godinama bili najpametniji, sve smo najbolje znali: i fiziku i biologiju i hemiju. Najbolji smo fudbal igrali, bili najljepša nacija i najbolji ljubavnici, a u školama smo učili kako smo nepobjedivi i kako nam niko ništa ne može. Sada nam ti isti koji su nam to pričali, ili su tako mislili, govore da bi trebalo pobjeći i sad su veći šmekeri od nas jer su to shvatili na vrijeme i otišli u bijeli svijet.

I gdje smo sad? U sumornoj balkanskoj krčmi? To je još i kompliment. Ne treba mene pitati da li ću i gdje otići. Za mene će se naći već neko rješenje. Imam prijatelje po cijelom svijetu kod kojih mogu otići, a neću sve dok me ne istjeraju. Pitajte onih petsto hiljada ljudi iz Sarajeva koji bi da odu, a nemaju gdje ni sa čim. Ostaju u podrumima, gladni, prljavi, iznemogli, samo zato da bi sačuvali ono malo pokućstva što imaju. To im je sve. Ako razmisliš, shvatiš da više nisi važan u tom sveopštem haosu, da ono što radiš, sve te funkcije koje imaš, ne mogu zaustaviti ovaj haos, zato je najbolje da se skloniš.

Ne vrijedi ni pričati više. I ovo sad, šta radimo: tamburamo po novinama. Pusti to. Za dva dana neko će mi je*ati mater zbog ovoga. Za neki dan prestat će i ova halabuka oko mene i niko se više neće sjećati nekog Osima, neće me tapšati po ramenu, srdačno se javljati na ulici ili kafani. Ostat će nekoliko dragih prijatelja s kojima ću moći da sjednem u kafanu i na miru se ispričam. I da ovom haosu već jednom dođe kraj, a u to sam siguran, jer sve što počne mora jednom da se završi. A kako ćemo poslije toga živjeti, vidjet ćemo.” Kad su ga u filmu Posljednji jugoslovenski fudbalski tim pitali kako to da su se svi ti igrači iz raznih republika borili do zadnjeg za Jugoslaviju, Osim je odgovorio u Shankleyevom stilu: “Ne, ne, ne bori se tu niko za Jugoslaviju!

Borili su se oni za igru. Igra je igra! Bilo je slučajeva u ratu, kad prestane, kad je zatišje, pa su znali na male igrat’, raja koja se bori između sebe. Igra je iznad rata!” Posljednja utakmica na klupi Jugoslavije bila je za Osima ujedno i jubilarna pedeseta. Igralo se protiv Nizozemske na starom Ajaxovom stadionu. Bio je 25. ožujak 1992. godine. Pred tu utakmicu “opkladio sam se s jednim prijateljem iz Sarajeva, s Fočom jednim, rek’o sam mu da odlazim kad pedeseti put čujem Hej, Sloveni. To sam i Miljanu kasnije u šali rek’o: ‘Neću valjda čovjeka zaje*at’.’ Danas kad bi pit’o da mi je neko otpjeva, niko ne zna; ko zna, možda bi shvatili to kao provokaciju neku, bojim se toga pa onda odustanem.”

“Ima nešto u prirodi čovjeka, neki usađeni optimizam, koji ga uvjerava da nema natrag i da mu nitko ne može uzeti ono što već ima.” Ovim je riječima kolumnist zagrebačkog tjednika Novosti Milan Gavrović probao objasniti mentalitet koji nije mogao shvatiti što se događa s gospodarstvom Jugoslavije. Tih su godina ljudima u bivšoj Jugoslaviji oduzeli sve, opljačkali su ih do gole duše; nisu samo tvornice i kuće popaljene, uništeno je dostojanstvo, zgažena je vjera u budućnost. Geste Ivice Osima iz tog perioda služe kao nada da mogu barem povratiti dostojanstvo. Ako postoji samo jedan čovjek koji govori o nepravdi, to je dovoljno da nada preživi. Proveo sam s Osimom jedno dugo subotnje popodne koje se proteglo i na večer. Vozili smo se, između ostalog, taksijem do restorana Pod lipom na sarajevskoj Baščaršiji.

Taksista nije htio naplatiti vožnju. Ponašao se kao da bi mu klavir pao na glavu kad bi Ivici Osimu uzeo novac. Švabo ljudima ulijeva nadu da bi jednom, ipak, mogli pobijediti sve nedaće. Nada nije puno, ali je puno više od potpunog beznađa. On sam, u svojoj poznoj dobi, duboko je razočaran čovjek, vidi se to u njegovim očima kad govori o današnjem Sarajevu i Bosni i Hercegovini, nesretan je jer “sve bi se moglo srediti za sekund” kad bi se “prizvali pameti”. Njegov svijet, svijet njegovih vrijednosti, manira i njegova reda veličina je nestao. Od tog je svijeta preživjelo samo ono najgore, zavist, ljubomora, trač i nekoliko ljudi poput njega koji nas i dalje upozoravaju na ono što nam može doći glave.

Kad se prisjetim načina na koji je opisivao svoje djetinjstvo, kako je bez ikakve lažne poze govorio o Sarajevu kojeg više nema, Sarajevu gdje su svi živjeli zajedno i za jedno, njegov me lik podsjeti na nesretnog doktora Kolonju iz Andrićeve Travničke hronike.  Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.

Dodatak: Kada se prisjećam trenutaka koje smo proveli zajedno, radeći na knjizi jedan me događaj posebno nasmije. Na promociji knjige “Utakmice života“, između ostalog, čitao sam i ulomke iz knjige. Nakon što je jedan pročitani ulomak nasmijao publiku i izazvao buran pljesak Osim se nagnuo prema meni i rekao mi: „Mali, nikada te više neću pustit da pričaš s onim mojim Amarom, isprovaljivaste me ko niko u životu!“.

Nije htio da se puno priča o njemu niti da se njegova intima iznosi pred oči javnosti ali ipak je dopustio da radimo tu knjigu i nije se puno petljao u njezin sadržaj pokazavši i time kako je čovjek koji se nema čega stidjeti.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.