Zavičajni pisac Bihora Hajdarpašić Remzija 

Autor nam se uvjek obraća istinom, birajući riječi, da samo njemu slični osjete i prepoznaju istinu i jaku snagu njegovih (vizija) priča.
REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”_608b7363e5aab.png
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Rođen je 25. januara 1967. godine u bihorskom selu Vrševu. Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama. Diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini 1994. godine. Od 1995. godine živi i radi u Luksemburgu. Jedan sam od osnivača revije ,,BIHOR” i član redakcije. Prva priča ,, ZAKOPANO ZLATO” objavljena je u reviji ,,BIHOR” a potom uvrštena u ,,ANTOLOGIJU SAVREMENE BOŠNJAČKE PRIPOVJETKE” objavljene u Skoplju 2010. godine. Prema motivima priče ,,OČEVA KLETVA”, ( koja po Safetu Sijariću ima elemente romana) napisao sam scenario za dugometražni film. Zbirku priča ,,SLUČAJNI SUSRET” publikovala je izdavačka kuća ,,BOSANSKA RIJEČ” iz Tuzle 2017. godine. Trenutno priprema drugu zbirku priča.

Hajdarpašić Remzija pripada onim stvaraocima koji je svoj rodni zavičaj pretočio u ličnu prozu satkanu u njegovim razmišljanjima. Njemu je u mislima Bihor i Vrševo. Aristotel je rekao: ,,Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanjem i čežnje za emocionalnim izrazom.” Bez obzira što svoje muhadžirske dane provodi u Luksemburgu ipak je njegov zavičaj tamo đe mu je i korijen; zavičaj je mesto za koje ga vezuje sjećanje i jaka čežnja misli i zapisi, jutra i noći, život i smrt, očaj i nada, ljubav i patnja sve je to dio priča koje je Hjdarpašić pretočio u svoju prozu. Uvjek kad se pojavi nova kratka priča, obradujem se, i učini da povjerujem kako smo, svakom njegovom pričom još jedan korak bliže sferi i formi kratke priče koja je nažalost kao književna forma zapostavljena, u odnosu na roman.

Međutim tu draž koju ima kratka priča rijetko ima koji roman. Priče Hajdarpašića su narativne forme, odnosno, prihvataju činjenice kao sublimaciju emocija autora u kojima se čuva lični potencijal integralnosti i koji kao vrjednosno ujednačen segment i spektar priča o događajima iz njegovog okruženja kako onog u kom se rodio tako i onom u dalekom svijetu. Autor nas svojim pričama opominje da ne možemo putovati svezanih očiju kroz ponoć naše suštine, često nesvjesni našeg okruženja. Autor se služi najjačim sredstvima kratke priče – sažimanjem, naracijom, sublimacijom, metaforičnim sugestijama, pa i neskrivenom porukom svojim čitaocima koji ga sa pažnjom prate na njegovim proznim putevima.

Hajdarpašić hrabro istupa svojim pričama (tematikom), sa težnjom ka savremenoj priči. Duboko svjestan svijeta koji ga okružuje, autor svoju proznu nit prepušta novom svijetu, čije širine lijepo složene arabeske iz života. Pri prvom dodiru sa ovim pričama naslućuje se duboka misao, kao svetionik koji šalje jaka svjetla ka brodovima tasko je autor u sigurnom proznom izrazu. Osnažen tim i takvim izrazom kao i životnim i stvaralačkim iskustvom, Remzija Hajdarpašić nastupa sa jakom energijom o tome da je autor istovremeno i kovač i kovina, te da je u trenutku kad udara po nakovnju vazda i sam pod udarom čekića, taj udar ga vodi životnim putevima i stazama ka Bihoru.

Primarna problematika kojom se Hajdarpašić u pričama bavi je odnos društva prema pojedincima, ali i odnos takvog pojedinca prema samom sebi. Vodeći nas kroz lavirinte duše, autor nas vodi kroz predjele oprečnih i intenzivnih osjećanja. Stalno ispitujući svoja uvjerenja, (da li je nešto ispravno ili pogrešno) ide do krajnjih granica, neprestano rušeći stigmu, buneći se protiv nepravdi.

Zato što, su mudre misli pisaca još od antičkih vremena pa do danas, smatra da su to jedni od najhrabrijih ljudi. Zato što svoje najintimnije misli i osjećaje duboko skrivene, istinito i nesebično, hrabro, svjedoče kroz njihova promišljanja. Samo oni pisci koji javno govore o svojoj ali i tuđoj čovječnosti, (a toga nam danas najviše nedostaje) čine svoja djela posebnim. Priča koja svaki put traje, onoliko dugo, koliko želimo da je preživljavamo iznova i iznova.

Autor nam se uvjek obraća istinom, birajući riječi, da samo njemu slični osjete i prepoznaju istinu i jaku snagu njegovih (vizija) priča. Na samom kraju reći ću autor je dobar pisac da bi ispod njegovog pera moglo da izađe nešto što nije književnost, i to dobra. Tematsku i motivsku građu autor gradi, grana i razgrađuje u kolopletu sa emotivnim, etičkim i estetičkim zahtevima. Pa tako i ove zapise čitamo kao niz u književnom smislu izvanredno organizovanih priča u kojima autor daje mnogo prostora ličnom (unutrašnjem) načinu razmišljanja i izražavanja dok zapisuje svoje uspomene koje su i snažne i autentične i čine ga posebnim.

Zakopano zlato

Izgubljeni um

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.