Zašto deca ne vole školu

Zašto nas uopšte brinu izostanci dece sa nastave? Umesto dizanja moralne panike, odgovornije bi bilo da znamo u čemu je tačno problem.
Ilustracija: Russel Smith
Ilustracija: Russel Smith
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U krupnom planu je otvorena školska sveska. Ekranom dominira crveno mastilo. Zaokružene su i ispravljene slovne greške. Grafit se jedva nazire od crvenila. Svesku drži nastavnik likovnog. Sedi u kući svog učenika i razgovara sa njegovim roditeljima. Objašnjava im da dečak meša slična slova, da ih vidi kao u ogledalu, da ima problem sa rečima slične zvučnosti. Roditelji su blago povijeni nad sveskom koju u tišini pažljivo gledaju. Zabrinuti su. U kadru su sada svo troje. Nastavnik nastavlja: „Zašto to radi? Da li je glup ili lenj? Nijedno. Mislim da ima problem sa prepoznavanjem reči.“

Scena je iz sjajnog indijskog mjuzikla Kao zvezde na zemlji. Dečak o kome razgovaraju zove se Išan. Od početka filma gledamo kao se muči sa čitanjem i pisanjem. Ima problem sa disleksijom, ali ga svi, od roditelja do nastavnika, vide kao bezobzirnog, nedisciplinovanog i lenjog. Išan se od škole sve više otuđuje. Ocene su sve lošije, ne uspeva da prođe godinu i počinje da beži sa nastave. Otac je besan i preko veze ga u sred školske godine prebacuje u internat. Rečima jednog od nastavnika, u internatu važe samo tri pravila: red, rad i disciplina. Naravno, umesto očekivanih rezultata, Išan postaje sve anksiozniji, povlači se u sebe i gubi volju za životom. U školu tada dolazi novi nastavnik likovnog i radnja kreće u drugom smeru.

Kakve veze ova priča ima sa nama? Upravo je završen još jedan ciklus PISA testiranja. Testiranje je po planu zakazano za 2021, ali je zbog pandemije odloženo. Rezultate ćemo saznati naredne godine. O očekivanjima i dosadašnjim postignućima prošle nedelje na RTS-u govorio je pomoćnik ministra za srednje obrazovanje Miloš Blagojević.

Voditeljka se odmah osvrnula na neke detalje poslednjeg testiranja iz 2018 koji su, kako kaže, zabrinjavajući. Jedan od njih su izostanci. Učenici u Srbiji često izostaju sa nastave. Svaki četvrti neopravdano ne dođe u školu bar jednom u dve nedelje.

Pomoćnik ministra imao je spreman odgovor. Najvažniji korak za rešavanje ovog problema je, kaže, uvođenje e-dnevnika. Kako to e-dnevnici utiču na izostanke? Ovom tehničkom inovacijom ubrzava se komunikacija između škole, nastavnika i roditelja. Roditelji će odmah znati kada se dete ne pojavi u školi i moći će brzo da reaguju.

Zastanimo ovde za trenutak. Zašto nas uopšte brinu izostanci dece sa nastave? Umesto dizanja moralne panike, odgovornije bi bilo da znamo u čemu je tačno problem. Ako pogledamo istraživanja, videćemo da izostanci mogu voditi otežanom praćenu nastave, slabijim školskim postignućima i kasnije lošijim izgledima za nalaženje dobrog posla. Deca koja neredovno pohađaju nastavu mogu imati problema i sa socijalizacijom i sklapanjem prijateljskih veza. Izostanci utiču na kvalitet života deteta i zato su zabrinjavajući.

Vratimo se sad e-dnevnicima. Ponovimo, e-dnevnici roditeljima omogućavaju da brzo saznaju kada im deca beže sa časova. Ideja je da roditelji tada preduzmu odgovarajuće korake i deci onemoguće ovu štetnu praksu. Drugim rečima, Ministarstvo smatra da problem leži u deci i roditeljima. Deca su neodgovorna i ne razmišljaju o sopstvenoj budućnosti, dok su roditelji nezainteresovani i nemaju prave informacije. Zato su sada tu e-dnevnici da srede haos.

Naravno da koreni problema leže na sasvim drugom mestu i da su puno složeniji. Zna to i sam Blagojević. Izostanci su, kaže on, usko povezani sa napuštanjem školovanja, o čemu je, u saradnji sa UNICEF-om, napisano nekoliko brošura.

U jednoj od njih, pod nazivom Kako do škole društvene brige, daje se zaista dobar uvid u problematiku. Odmah na početku rečeno je da najveći uticaj na rizik od napuštanja škole ima siromaštvo. Niti su roditelji nezainteresovani, niti su deca neodgovorna. Naprotiv. Roditelji nižeg socio-ekonomskog statusa obično rade dodatne poslove kako bi deci obezbedili barem osnovne uslove za život. Često su i sama deca prinuđena da trajno ili privremeno napuste školu kako bi zaradila nešto novca i dopunila porodični budžet.

Siromaštvo može uticati na izostanke i napuštanje škole i manje direktno. Deca iz siromašnih porodica obično nemaju dovoljno knjiga i slikovnica, ne pohađaju dodatne privatne časove, ne provode dovoljno vremena sa roditeljima, što utiče na njihov kasniji uspeh u školi. Loše ocene ih demotivišu, oni se otuđuju od škole i postaju anksiozni. U jednoj studiji iz Hrvatske kao osnovni razlog bežanja sa časova učenici su naveli izbegavanje ocenjivanja. Deca jednostavno ne žele da budu obeležena kao neuspešna. Baš poput Išana sa početka teksta. Nadziranje i kažnjavanje može samo pogoršati situaciju.

Mada osnovni problemi leže negde van same škole, roditelja i učenika, neke korake Ministarstvo može da napravi. Deca iz hrvatske studije zahtevala su da se smanji obim gradiva. Manje gradiva znači manje pritiska pre svega na decu koja nemaju previše slobodnog vremena i dodatnu pomoć privatnih nastavnika. Pandemija je bila savršena prilika da se tako nešto zaista i sprovede. Dobili smo e-dnevnike.

Može se smanjiti i broj učenika u odeljenju. Nastavnici koji rade sa manjim brojem učenika mogu posvetiti više vremena depriviranoj deci. Sindikati godinama traže da se razredi smanje. Ministarstvo ih ignoriše i ponižava.

Nastavnici se mogu dodatno motivisati većim platama. Zadovoljni nastavnici više će vremena posvetiti razumevanju identiteta učenika, njihovom raznolikom iskustvu i u skladu sa tim prilagoditi nastavu koliko im to dozvoljava obrazovni okvir. Deca koja osete da se njihova iskustva i znanja ne omalovažavaju, već da se priznaju kao vredna i dostojna nastave, školu će doživeti kao prijateljskije mesto. Umesto pretnje od koje je razumno bežati, učionica može postati mesto sigurnosti i utočište.

Gotovo sve ovo napisano je u brošuri kojom se hvali pomoćnik ministra. Drugim rečima, ljudi koji oblikuju obrazovanje u Srbiji savršeno dobro su upoznati sa obrazovnim problemima, njihovim uzrocima i potencijalnim rešenjima. Ipak, oni nam od svega toga nude e-dnevnike. Zašto? Odgovor je bolno jednostavan. Nije im stalo do toga kako će živeti najugroženiji članovi naše zajednice koji su najviše pogođeni pomenutim problemima. Naprotiv. Zakucani za socijalno dno deprivirani postaju lak plen političkih i ekonomskih ucena. Zadatak Ministarstva nije da ispravi nepravde i reši probleme ugrožene dece, već da ih održi, a decu i njihove roditelje ubedi da su za neuspeh sami odgovorni. Tome služe e-dnevnici.

Išanovi roditelji doveli su svoje dete do ivice provalije. Učinili su to iz neznanja. Namere su im bile časne i plemenite. Pored Išanovog preporoda u filmu pratimo i njihovu emancipaciju. Kreatori obrazovanja u Srbiji ugroženu decu vode u propast potpuno svesno. Sa njima je zato uzaludno razgovarati.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

 

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.