Zakopano zlato

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Jeste Alija bio star ali ne i ishlapio, poznao je on svog komšiju. I ne samo komšiju nego i njegov kramp, u žurbi zaboravljen kraj rupe.
Pixabay
Pixabay
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Čini mi se da gusari, pustolovi i avanturisti ne bi ni postojali da nije bilo “zakopanog zlata”. Kako je samo raspaljivalo maštu pripovjedača, pisaca i ražisera.

Priče o blagu skrivenom u njedrima zemlje nijesu mimoišle ni moje rodno selo Vrševo. Teški uslovi života i naporni svakodnevni poslovi rađali su u ljudima želju za rahatlukom i bogastvom. Pronaći davno zakopano blago bio je način da se ostvare želje. Otuda u Vrševu, a i drugim bihorskim selima, postoji niz zanimljivih priča vezanih za zlato.

Abdulah, siromašni seljak iz Vrševa, našao se nekim poslom u Skoplju i prije povratka otišao na pijacu da kupi poklone familiji – obećao je babu duhan, ženi košulju a djeci simit. Obilazeći tezge, privukle mu pažnju stare mape koje je, pored isto tako starih knjiga prodavao onizak crnomanjast čovjek porijeklom Grk. Vješt trgovac, doznavši da je mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je Abdulaha da su mape upravo iz tih krajeva. I stvarno, gledajući jednu od njih zakleo bi se Abdulah da su putevi i potoci ucrtani na mapi njemu poznati.

Kupio bi on mapu ali nema para za sve što bi htio. Ocu ne smije na oči bez duhana. Djeca će po cijeli dan savijati ovce i dvije mršave krave po Ilinom guvnu da bi ga još tu presrela i dobila obećani simit. Emina, devetogodišnja kći krhkog zdravlja i kao prut tankih ručica, skočiće mu oko vrata – ne bi mogao podnijeti razočarenje i tugu u očima svoje djevojčice da njene ruke u torbi ne pronađu simit. Zagrliće ga i Emin, stariji sin, bistro dijete koje često ispisuje čobanskim štapom, čas po zemlji čas po zraku, samo njemu znane znakove. (- Planira Emin, biće nešto od njega – govorili su ljudi. Najbolji učenik osmog razreda osnovne škole u Tucanjama, upisaće gimnaziju u Beranama. Stanovaće kod daidže, obećao je dajko da je Eminova škola njegova briga.) Hajrija će još izdaleka znati donosili joj suprug poklon ili ne ali neće ni jednom riječju, niti jednim gestom pokazati žal za košuljom. Begovskog porijekla, ta žena krupnih plavih očiju i neobično svijetle kose što se jedva nazire ispod bijele šamije, nikada se nije žalila na nemaštinu. Sve njene želje vezane su za djecu. Da Emin završi školu – da postane neko. Da Emina zajača, ko zna gdje će se udati – ima teških kuća.

Dobi babo duhan kao zlato žut. Dobiše djeca simit – hljeb kojem prismoka ne treba. Dobila bi i Hajrija košulju da jedan krstić na mapi nije zaintrigirao promućurnog gorštaka.

– Hiljadu prečih stvari. Nek je djecu obradovao – tješila se Hajrija.

Pažljivo je Abdulah razgledao mapu, pokušavajući da odgonetne mjesto koje krstić pokazije. Kršanja, ne može biti drugo. Put prema Lokvama, Petakov krš desno selo lijevo, potok naprijed. “Kršanja je sigurno”, zaključi. Mjesto je pored puta, mora kopati noću. Kramp, vreća i mrak – to je sve što mu treba.

Familiji je rekao da ide na Bor, na konak kod sestre. Slaba je nešto, mora je obići – sevap je, odiva je to.

Skriven u grmušama pored Petakovog krša, čekao je da čobani prognaju stoku.

Prvo su prošli mlađi čobani, još nejaka djeca, žureći da se još za vidjelice popenju na svoje ili komšiske tek uzrele trešnje. Kad je stari Alija zamakao sa stadom znao je Abdulah da u Ravništima nema više čobana. Sačekao je još malo, da mrak preovlada, i počeo kopati. Kameniti teren i od suše tvrda zemlja činili su kopanje skoro nemogućim. Ali nije Abdulah bio od onih koji lako odustaju. Krampom je čupao suho busenje, kada bi metalni zvuk krampa pokazao da udara u stanac, pomjerao se napred-nazad trađeći samo zemlju ili pokretno kamenje. Kupiće ono imanje što Hasan prodaje, i volove da Pešter nema takve; obući će djecu kako treba, okitiće Hajriju… Redale su se želje dok je umornim rukama brisao znoj sa čela.

Noć je odmicala a zlata nije bilo. Počeo je gubiti nadu i koriti samoga sebe. “I nijesam za drugo već za krampa. Ovolika Kršanja – i da je zakopano tu ne može se naći.”

Počeše se i pjetlovi oglašavati…

Bio je na izmaku snage kad sunce obasja vrh Mušnice. “Dosta je, nijesam ja te sreće” pomisli.

Baš u tome kramp odlomi parče keramike. Još par udaraca i ukaza se poklopac ćupa.

Abdulah pade na koljena, prouči bismilu i otvori ćup. Smiren kakav je uvijek bio, privuče vreću i poče brižljivo prebacivati zlatnike, kao da se boji da ne iščeznu.

Prenu ga zvuk zvona. To Alijin ugič više Miještavice predvodi stado.

Pohitao je, prebacio vreću preko ramena pa kroz Makvu umakao u Gradac. U mislima mu samo Alija – je li ga prepoznao ili ne? Biti bogat u siromašnom selu činilo mu se jednako teško kao i dosadašnja neimaština. Zna on dobro da nebi mogao s praga vratiti nevoljnika, a svi će tražiti zajam: braća, rođaci, komšije, dolaziće i iz drugih sela.

Jeste Alija bio star ali ne i ishlapio, poznao je on svog komšiju. I ne samo komšiju nego i njegov kramp, u žurbi zaboravljen kraj rupe.

Narednih dana selo nije imalo drugih tema. Ljudi u poljima, žene na seoskoj vodi, čobani za stadima, jedni bi se obložili da je nešto našao a drugi da nije. No, jedini koji je znao istinu, sam Abdulah, sve je poricao. “A što bih krio da sam našao? vidite kakva mi je kuća, a nejač – dva tovara da nađem malo bi bilo”, govorio je kroz zagonetan smiješak, u kom se skrivala tajna.

Promijenio se Abdulah, svi su to vidjeli – nevješto je glumio. Dolazili su ljudi i iz drugih sela, kastana da ga pitaju šta je iskopao. A on, volio bi da ga udare nego što ga to pitaju. Ali ko može narodu usta zatvoriti?…

Kako ništa ne traje vječno, i priče o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše. Trošio Abdulah zlatnike, polako i mudro, ne rasipajući se.

Nakon par godina započeo ja gradnju nove kuće. Slameni krov od stare već je propuštao a sipac je toliko nagrizao brvna da je bilo pitanje vremena kada će se urušiti.

Međutim svako pametan je znao da za novu kuću treba dosta novca! Jedan valjan ćošnik koštao je kao pola ovce.

I šta će biti? Pošao Abdulah u Hazane kod Sima, jedinog trgovca u kraju, da ište zajam.

Radoznao da vidi da li mu je novac stvarno potreban, obeća Simo ali reče da mu treba nekoliko dana, dok prikupi od dužnika. U dubokoj tajnosti, pažljivo je ispisao redne brojeve novčanica, i tek onda novac posudio.

Vrati Abdulah u roku zajam, uz zahvalnost što mu se pomoglo “kada je bilo najteže”.

Uporedio Simo brojeve vraćenih novčanica sa onim u svesci i vidio da su – isti. Opet je selo brujalo neki vakat, pa utihlo.

Ostala je za to vrijeme plaha kula. I potomstvo koje dan-danas živi u blagostanju.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.