Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Zajedno su prohodali. Uspravljeni nasred sobe, dohvatili su se za ruke i na nesigurnim nožicama stigli do ivice stola. Te ručice, stisnute da jedna drugoj pomognu, za cio život su vezale Adnana i Nenada. Mnogo toga imali su zajedničkog. Igračke, stepenište, ulicu pred zgradom, malo dvorište iza zgrade, učiteljicu, klupu, loptu, a i mnoge želje su im bile zajedničke. Sve ovo i još mnogo toga zbližavalo je ova dva nevina dječaka. Uvijek zajedno: U školi, igri, svađi s drugom djecom. U tom bezbrižnom djetinjstvu bili su nerazdvojni. Ni različite vjere kojima su pripadali nijesu ih razdvojile. Još su bili golobradi dječaci kad su se složili da su njih dvojica, iako jedan Adnan a drugi Nenad, iste vjere. I Islam i Hrišćanstvo slave jednog Boga, pa ako je jedan – onda je on isti i za jedne i za druge. Razlike su napravili ljudi pogrešno tumačeći Božje odredbe. Ovako tumačenje vjere pomoglo im je, da ostanu zajedno i kada im se domovina počela cijepati po nacionalnim šavovima.
Strašan oblak mržnje počeo je prekrivati njihov rodni grad. Čim su se čuli prvi pucnji oko Srebrenice, Nenadovi roditelji riješili su otići kod rodbine u Srbiju. Donijeli su Adnanovima ključeve od stana i dugo objašnjavali razlog odlaska. Stariji nijesu plakali na rastanku , ali Adnan i Nenad – jesu.
– Neće ovo dugo – nadala se Adnanova majka.
– Čim stane, eto nas opet nazad – hrabrio je otac Nenada, milujući mu kosu.
Skrasili su se na obali Lima i tu, iz kuće svoga rođaka, osluškivali vijesti sa ratišta. Ubrzo se rat punom žestinom zatalasao Bosnom. Radioamateri bili su sada jedina veza između dva nekada nerazdvojna druga. Lagao je Adnan da imaju svega, da im nišra ne fali i da nije tako strašno kako ljudi sa strane zamišljaju.
Kako je rat odmicao, Srbima je trebalo sve više vojske pa su počeli mobilisati ljude koji su iz Bosne izbjegli u Srbiju.
Nenada su poveli iz postelje. Uzalud su roditelji pokazivali papire da je bolestan i da nije za vojsku. Upućen je u region rodne Srebrenice. Sa strahom je očekivao da će sresti Adnana. Bojao se okolnosti pod kojim bi mogli da se sretnu. Pred spavanje bi često režirao njihov susret. Najčešće je zamišljao kako oslobađa zarobljenog Adnana i on, beskrajno srećan, odlazi svojima.
Sve češće se govorilo da će napasti Srebrenicu. Nenada je obuzimao strah. Pomisao da u rodni grad uđe pucajući na komšije, u čizmama gazeći puteve djetinjstva, tjerala ga je u sve veći očaj. Nadao se da će neko zaštititi “zaštićenu zonu”.
Nije bilo zaštite. Možda bi Holanđani, koji su je “štitili”, do poslednjeg branili Amsterdam ili Hilversum, ali Srebrenicu nijesu.
Jedan je broj Srebreničana odlučio da živ ne ide krvoloku u ruke, pa su bespućima bosanskim krenuli tražiti slobodu. Drugi koji nijesu vjerovali u načelo: ” Čovjek je čovjeku vuk” čekali su dželate na rodnom pragu. Adnan je bio sa ovima drugim. Mislio je da među Srbima ima dosta Nenada.
Potrpani su u autobuse i razvoženi u razne pravce. Adnanov autobus zaustavio se blizu velike zgrade, bila je to škola u kojoj je utihnuo dječiji žamor. Bjelina zida fiskulturne sale isticala je grafit: “Belma, volim te”. Taj natpis prekri živi zid napravljen od desetak ljudi postrojenih za strijeljanje. Ču se naredba: – Pali! – odjeknu plotun i ljudi popadaše, a ponovo se ukaza onaj grafit, sada poprskan tamnocrvenim kapima. Dvojica revnosno odvukoše leševe ustranu, nakon čega je postrojena nova grupa. Među ovima, prvi zdesna bio je – Adnan.
– Ne nemojte njega, on mi je brat! – uskoči Nenad i raširi ruke ispred Adnana.
– Kakav brat, nesrećo? – zaustavi ga dželat koji je komandovao.
– Komšija i drug, zakleti prijatelj. On mi je kao rođeni brat.
– Balija ti brat?! Gubi se da i tebe ne posadim kraj njega!
– Pusti ga ko Boga te molim – zapomagao je Nenad. – Pusti ili ubij i mene.
– U stroj, pizda ti materina! – Lijevom rukom ga je pogurao natrag do stroja a pištoljem u desnoj vitlao mu pred očima. I evo poslije više od tri godine ponovo su tu. Adnan na liniji za umiranje, Nenad na liniji za ubijanje. Gledaju se oči u oči.
– Pali! – bi naređeno, i Adnan pade. Pade i Nenad.
Adnana su odvukli ustranu, na gomilu leševa, a Nenada doktoru. Narednog dana u Nenadovoj vojnoj knjižici napisano je: TRAJNO NESPOSOBAN ZA VOJNU SLUŽBU.
Umno poremećenog Nenada otpratili su roditeljima u Prijepolje.
Lutao je gradom, silazio do Lima te dugo bacao kamenčiće u vodu i nešto šaptao. Peo se na most i odozgo se zagledao u zatalasani Lim, kao da to dolje i nije bila rijeka koja teče, već knjiga u čija je slova njirio pokušavajući da ih pročita.
Rugala su mu se djeca, gađala ga kamenjem, vukla za skute kaputa, a on se nije opirao, često bi zaplakao i govorio:
– Pustite me. Ja sam ubio sebe.
