Koja je tajna?

Neposredni postizborni period je u retkim poljima slobode bio dominantno obeležen razočaranjem i osećanjem političkog poniženja.
Ilustracija: Adam Quest
Ilustracija: Adam Quest
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U emisiji „Ruske ideje i srpske replike“ Latinka Perović u svojoj 90. godini obraćanje mlađim (a nekim i sasvim mladim) kolegama završava rečima neskrivenog optimizma. Ona kaže da je, ne samo danas, već kroz najmanje dva veka srpske istorije, alternativna, moderna, evropska, prosvetiteljska Srbija, ona koja povremeno trpi poraze, ali se ne predaje. Perović kaže da, kao i Zoran Đinđić, misli da je pesimizam otrovan, bez obzira na vreme u kome se živi, na bespuća i lutanja. Obraćanje završava zaključkom da su šanse – ne nade, već šanse – za to da se shvati složenost istorijskih zbivanja, da se shvate propuštene mogućnosti, mnogo veće danas nego što su to bile ikada ranije.

Ima nečeg izuzetno privlačnog u optimizmu Latinke Perović. On se ne može oceniti kao banalan ili naivan, jer dolazi od osobe koja je svoj dugi životni vek proživela baveći se istorijom, specifično naučnom istorijom ideja. Ako ona vidi razloge za optimizam, možda oni zaista postoje? Moguće da nas je neprijatelj, idejni ili politički, strateški ophrvao dnevnopolitičkim porazima, te od njih ne vidimo dalje i bolje.

Neposredni postizborni period je u retkim poljima slobode bio dominantno obeležen razočaranjem i osećanjem političkog poniženja. Neretko i izjavama o odustajanju od dalje borbe za, kako to kaže Perović, društveno-političku alternativu. Ako vam je dobro građani Srbije, ako ste glasali kako ste glasali – onda ništa. Ovaj peščanikovski rezon nije bez utemeljenja. Naprotiv. Tim pre nam optimizam Latinke Perović ili bilo koga drugog ko u kasnim godinama govori o boljim i optimističnijim ishodima, deluje kao tajna vredna saznavanja.

Rečnici kažu da je optimizam (lat. optimus, najbolji), shvatanje koje sve stvari i događaje u svetu posmatra sa njihove najbolje strane. Perović, ali i drugi realni životni optimisti nešto drugačije (ili ako hoćete – mudrije) posmatraju ovaj pojam i kažu: život je složen, istorijske okolnosti su komplikovane i često nepovoljne, ali u njima postoji osnov za najbolji mogući ishod. Biti optimista, u verziji koju je ponudila Perović, ne znači biti životno nerealan, ne znači uzaludno se nadati, već videti šansu tamo gde ona postoji. Ne progutati otrov pesimizma lako i brzo, onako kako je najlakše i kako je servirano sa najvišeg mesta. Ta mesta su obično pozicije političke ili druge društvene moći.

Kada uzmemo u obzir ovakvu definiciju optimizma – tek kao sposobnost da se prepozna šansa – otvara se pitanje naše sposobnosti da životne šanse, jednom kada ih prepoznamo, zaista i iskoristimo. Da li ćemo u tome biti uspešni ili ne, zavisi od individualne, ali i kolektivne sposobnosti da nešto zaista uradimo, da se angažujemo u postizanju najboljeg ishoda. U ovakvoj interpretaciji, naš domaći problem nije u izvesnom i predvidljivom negativnom ishodu koji je sudbinski predodređen, već u (naučenoj?) nesposobnosti za prepoznavanje šanse i samim tim nedovoljne motivisanosti za rad na tome da se ona iskoristi.

Na nedavno održanoj tribini na Filozofskom fakultetu, objašnjavajući optimizam sa psihološkog stanovišta, profesor Goran Knežević je zaključio da istraživanja pokazuju da optimisti žive duže, da su manje skloni fizičkim i psihičkim bolestima, ali i da je optimističnost zapravo posledica bazičnih dimenzija ličnosti. Ove dimenzije su, kaže profesor, ekstraverzija (shvaćena kao društvenost i socijabilnost), otvorenost (intelektualna radoznalost, maštovitost, nedogmatičnost), saradljivost (otvorenost ka drugome, altruizam) i savesnost (snažne vrednosti, jaka volja). Profesor kaže da su ove osobine genetski uslovljene (delimično loša vest), ali ne u potpunosti, jer makar polovinu naše ličnosti formiramo tokom života (dobra vest).

To nas vraća na pitanje sa početka – kako možemo da prepoznamo bolje ishode za naše društvo, uprkos životnom iskustvu, a nekada i poznim godinama? Iako deluje kao sveta tajna, čini se da društvo možemo promeniti tek onda kada promenimo naš odnos prema njemu. Biti među drugima, solidarno i otvoreno, sa spremnošću za saradnju ka postizanju zajedničkih ciljeva, u svemu tome biti snažne volje, nepokolebljivo na temeljima vrednosti u koje verujemo.

Da li je dovoljno svoje bazične karakteristike ličnosti, svoj optimizam, uložiti u (ovakvo, naše) društvo s vremena na vreme? Naročito u vreme izbora? Nažalost nije dovoljno. Potrebno je to činiti stalno, svakodnevno, iskreno, posvećeno, sa verom u šansu da je tako moguće napraviti promenu. Kada bi više ljudi bilo na tom svakodnevnom zadatku, svi zajedno bismo bili manje iscrpljeni i manje razočarani. Podelili bismo teret sopstvenog optimizma, tako da bolji ishod, ili makar njegov delić, stigne brže.

Ovaj tekst je slučajno nastao danas, u sasvim sekularnom maniru. Ipak, nemam ništa protiv interpretacije koja ga može povezati sa Uskrsom, hrišćanskim praznikom koji obeležava većina građana Srbije. Nije li suština ovog praznika, makar metaforična – da je moguće biti iznad najtežih situacija; da je moguće ustati iz mrtvih i prežaljenih; da je moguće uspraviti se i nastaviti dalje.

Ovakav očigledni optimizam, bilo da ga posmatramo u svetovnom ili religijskom ključu, postoji u našoj kulturi. Zbog čega se u svakodnevnom životu toliko teško pridržavamo onoga što slavimo i čemu se divimo? To ostaje tajna.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.