Selo Gorica, dvadeset devet godina od zločina

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ja, Said sin Mustafin, ću do zadnjeg daha koliko mi je Uzvišeni Gospodar propisao, pisati o zločinu.
Autor: Said Šteta_6266059f6f6e4.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. S tim uvjerenjem zastanem svaki put kada prolazim kroz Trusinu i i pitam se u ime kojeg boga i čije ideologije su počinili zločin oni što po imenu pripadaju mom narodu, Bošnjacima. Za zločin nad Hrvatima u Trusini izrečena je kazna, ali o zločinu u Gorici, u pravnom postupku još niko nije ni slova. Zašto?

Hoće li neko iz hrvatskog naroda nakon dvadeset devet godina kazati istinu i priznati. Da, u Gorici su oni koji imenom pripadaju hrvatskom narodu počinili zločin. Taj udruženi zločinački poduhvat koji je imao za cilj trajno izbrisati selo Goricu sa lica zemlje, koja nije bila ucrtana na geografskoj karti, čak niti na google mapi. O Gorici se šutilo sve do prije više od petnaest godina, kada sam počeo pisati o zločinu i tako pokvario tal dvojice zatvorskih jarana, u ratu komandanata brigada u dvije vojske. Sada sam potpuno uvjeren, Gorica je očito bila nečiji tal!

To potvrđuje i sramna politika svih ovih dvadeset devet godina gdje se i medijima sugeriše da ne idu tamo. Jer kako objasniti da svake godine, 16.aprila u selo Trusina dođu brojne domaće i strane delegacije i nebrojeno medija, dok u moju Goricu 25. aprila dođe jedan lokalni mediji da izvijesti ko je na spomen obilježje položio cvijeće. Nekoliko buketa kojima uopće ne pridajem značaj jer su kao i na drugim spomenicima devalvirali sjećanje. Sjećanje, koje se pretvorilo u vlastitu promociju pojedinaca, umjesto jedinstvenog istupa da istina ugleda pravdu.

Samo sam jednu godinu prisustvovao na taj dan i recitovao svoju pjesmu “Gorički šehidi”. Ja u Goricu odlazim nebrojeno dana prije i poslije. Odlazim na mezarje i sjedim među nišanima mojih ubijenih Goričana. Pored mezara onih koji su ubijeni svirepo, iznad čijih glava stoji veliki granitni nišan i onih koje je ubila muka sve ove godine čekanja pravde. Zastanem kraj mezara žive zapaljene starice Đemile. Najviše ostanem kraj mezara mojih roditelja. A oni što se pitaju, ne daju pravdi reći ni gdje je Gorica a kamoli da je u selo puste. Jer kako objasniti da dvadeset devet godina niko iz vlasti nije našao za potrebno da dođe u Goricu. Dolazili su sitni činovnici, koji ostavljajući buket cvijeća žurno odlaze u svoje urede kako ih ne bi zahvatio bol koji u selu Gorica lebdi u zraku. Kako objasniti da skoro prazno selo Kostajnica u koju se vratio zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” Zdravko Šagolj zvani Piske, pod čijim zapovjedom je i počinjen zločin, ima rasvjetu a Gorica nema. Isto svijetli i selo Obri iz kojeg je krenuo zločinački napad. A skoro da je prazno. Gorica je jedino selo u okruženju koje nema rasvjetu. Kako objasniti da su prije desetak godina u selo Gorica donesene kanalizacione cijevi i sada čekaju na ugradnju. Čeka se da preostali stanovnici Gorice umru onako u mraku, jer su dženaze najčešće. U posljednjih nekoliko godina u selu je umrlo na desetine a rođena je samo jedna beba, Amina! To je slika moje Gorice nakon dvadeset devet godina.

Podsjećam, 25. aprila 1993. godine u ranim jutarnjim satima u selo Gorica upali su pripadnici konjičke brigade HVO “Herceg Stjepan”. Tom prilikom je pred očima supruge i djece ubijen Mirsad Gabela, vođen ispred puščane cijevi između kuća, rahmetli Ćamila i Smajila. Na brdu iznad sela ubijen je mladić Senad Hanić, potom zapaljen, te Zaim Keško. To jutro, sa užetom u ruci jer je krenuo u sijeno, teško je ranjen Šefkija Šteta, koji je podlegao nakon teških muka u logoru Buturović Polje. Pošto su opljačkali selo i počeli paliti, u porodičnoj kući, živa a nepokretna spaljena je starica Đemila Dedić. Znam ko je od počinilaca zločina govorio “gori nana k’o luč”. Pred očima supruga hadžije Šabana, ubijena je bolesna starica Zejna Zalihić zvana Studenka. Nakon torture i ubistava u selu, preostali su odvedeni u logor Buturović Polje, koji je kao takav evidentiran od strane Međunarodnog crvenog križa. Danas nema niti jednog traga na prostorijama robne kuće, banke i podruma ispod, gdje su u nehumanim uslovima zatvoreni i mučeni zarobljeni Goričani.

Podsjetit ću one miševe rata, danas dobro uhljebljene pacove, koji se još pozivaju na Boga a smrde na poklonjenu pivu koju im donesu uniformisani lovci, inače direktni učesnici i saučesnici zločina u Gorici, na “izvješće” koje je potpisao zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” Zdravko Šagolj zvani Piske. Dana 25.4.1993.godine u 10.00 sati Danas smo očistili Gornju i Donju Goricu. Nismo imali poginulih ni ranjenih. Likvidirali smo jednog vojnika Armije BiH. Teže ranili jednog vojnika Armije BiH. Lakše ranili jednog vojnika Armije BiH. Zarobili smo 40 vojnika Armije BiH. Stvaramo uslove za čišćenje Nevizdraka. Obri bi se tako spojili sa našim selom Vrcima. Hitno mi je potrebno pojačanje u ljudstvu minimum od jedne satnije. Od koga i od čega su očistili evo pitam?

Ovaj i druge dokumente imam u svom posjedu. Uz bitnu činjenicu da nisu zločinci pobili pripadnike Armije R BiH, već stanovnike Gorice zatečene u svojim kućama, bez oružja, da bi u logor odveli njih 137, većinom starih ljudi, žena, djevojaka, djece, čak i u naručju. Svirepi zločin u selu Gorica i logor u Buturović polju, idu na dušu potpisnika izvješća i njegovih vojnika, danas lovaca koji se s puškom vraćaju na mjesto zločina. Snajperista i zločinac koji je nogama tukao dvojicu komšija, danas je lovac s puškom. Viđen je čak i u Donjoj Gorici, znam i s kim je bio i kod kog.

Dok se pojedinci iz vlasti i kojekakvih udruženja koji im čuvaju skute, ne prestanu biti grlice i očiste se od maloumnosti i sebičnosti, opredijeljeni da žive život podrepne muhe, umjesto da zločince izruče pravdi, ja, Said sin Mustafin, ću do zadnjeg daha koliko mi je Uzvišeni Gospodar propisao, pisati o zločinu. Istinu i samo istinu! Ne čekajući da mi pod prozorom zapjevaju onako pijani “Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana” kako su to lani u Obrima, u noći nakon junskog blagdana Ivandana, pjevali tu ustašku pjesmu sa kojom su mučili i ubijali moje Goričane. Za čudo policija nije reagovala. Zato poručujem onima, koji se zavjetuju na šutnju da bi im guzica i dalje ostala u mehkoj stolici ili čak za samo jedan gutljaj piva, ja i dalje prikupljam činjenice o zločinu, zločincima i saučesnicima, i zapisujem.

Uvjeren da će KAD TAD stići pravda izvršioce zločina ali i one koji šute, Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.