Ramiz ef. Hamidović o ramazanskoj atmosferi nekada

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Danas je to malo drugačije, znam da zasigurno mnogo bolje živimo, mnogo više imamo ali da mnogo manje musafira dolazi.
Ramiz ef. Hamidović o ramazanskoj atmosferi nekada_6264a619a07b4.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Gost ramazanske emisije na Sandžak televiziji bio je dugogodišnji glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Sjenica, Ramiz ef. Hamidović.

On je u emisiji govorio o ramazanskoj atmosferi u selima, o značaju sofre i zajedničkih ibadeta.
„Imam je, bilo da je to učenik, softa, student, bilo da je imam koji je već radio ili samo povremeno ramazanom, bio je gost tog džemata svih 30 dana pa je čak i za bajram boravio u tom svom džematu.

Svaku noć, odnosno zavisno od broja džematlija ali svi su jedva čekali da naprave iftar i da im gost bude imam. Malo smo i tada bili nonšalantni bili kao i u svemu i u početku mjeseca Ramazana, prvih 10-15 dana a znam da je maltene u svakom džematu, u poslednjoj trećini mjeseca Ramazana čak i zamjerke i svađe bilo među džematlijama, kod kog će imam biti jer ostalo je mnogo više džematlija koji su željeli da pozovu imama na iftar i na konak, nego što je bilo noći. Ljudi bi se zamjerili i ja sam nekada znao biti na iftar kod jednog a na sehur kod drugog džematlije da bismo izgladili situaciju.

Danas je to malo drugačije, znam da zasigurno mnogo bolje živimo, mnogo više imamo ali da mnogo manje musafira dolazi. Znajući da musafir donosi deset berićeta u kući, da samo jedan odnese a devet ostavi domaćinu, opet smo se oglušili.“

Ef. Hamidović se prisjetio i perioda kada mnoga sela nisu imala džamije i kada su se teravije klanjale u kućama.
„Znam dosta mjesta i sela, ja sam bio sudionik i kao imam i kao glavni ima gdje sam posjećivao džemate, čitav džemat se zovne na iftar, čak je i prije iftara sahat vremena se okupljalo da se prouči mevlud, pa se iftarilo, pa se od iftara sjedelo lijepo do jacije, odnosno teravih namaza, klanjala bi se teravija pa bi se nastavilo sedeti nekada i do sufura i tek nakon sufura bi se razilazili.

Nisu sve kuće bile toliko komotne i prostrane da mogu da prihvate sve ali su rado izbacivali sav namještaj da bi se napravilo mejsto za klanjanja gdje bi mogao stati cijeli džemat. To nikome nije bilo teško, niko nije žalio taj namještaj i to što će se on možda pohabati. Postojala je i jedna radost kada su iz kuće izlazili na nekom uzvišenju kako bi čuli ezan iz drugog sela kao znak za početak iftara, odnosno kraj posta i to je bila jedna atmosfera i jedna radost koja se mogla samo doživjeti i ne može se danas shvatiti, niti ko to umije ispričati.“

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.