Veliki čovjek velikim postane,
tek onda kada ga nestane.
Tada drugi ljudi svjesni njegove veličine postaju,
i tada mu počast i priznanja odaju!
Takav je slučaj i sa našim Muftijom,
nenadmašnim Bošnjačkim gazijom.
Velikani , velikima postaju , prema djelima koja iza njih ostaju.
Muftija je za narod učinio toliko,
koliko nikada ne može učiniti niko.
On je Salahudin našeg doba,
Koji svoje junaštvo proba,
da mu je u svemu ravan dokaza,
to svojim djelima pokaza.
U različitim su se vremenima borili,
različita su oružja koristili.
Šta je mržnja nije znao,
ni prepreke pred kojom je stao!
Za njega nije bilo ništa ne moguće,
to se ne uči u školama,
to se rađa i nosi od kuće.
Sagradio obdaništa i vrtiće,
škole Kur’ana časnog, medrese, fakultete, univerzitete.
Što ni jedna Islamska država uradila nije,
ni sada ni bilo kada ranije.
Izgradi islamske centre i džamij ,
ženske medrese tamo gdje ih nikad bilo nije.
Vrati vakufske zgrade i zemljišta,
njemu nije bilo ne moguće ništa!
Da nije bilo njegovih kuhinja,
mnogi bi gladni skapavali,
pomagao uvijek đe šta kome fali.
Borio se sa državom i domaćim izrodima,
i uvijek pobjednik bio nad njima.
Sad će teško biti svima nama,
lav nam ode , mi ostasmo među hijenama!
Nasljednici moraju njegovo djelo nastaviti,
nikako i ni pošto ne smiju stati,
ne smiju ga mrtvog obrukati!
Mada je teško njemu i sličan biti,
u ovom vijeku , kao što je on
teško da će se drugi roditi?
DŽENAZU SI IMAO KAKVU NAROD NIJE ZAPAMTIO,
SVOJIM SI JE RADOM I MUDROŠĆU ZASLUŽIO!
Toliko od mene a zaslužio je i mnogo više,
ali moja malenkost nije to znala da napiše!
