Miroljubljive priče u oblandama nacionalističkih poriva 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Pitamo se, kao građani, zašto predsjednik Vučić tako često ili po ko zna koji put u javnosti ističe tezu o nužnosti dobrih odnosa između Srba i Bošnjaka.
word-image
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dosta nam je retorike sa ”miroljubljivim pričama” u oblandama poimanja”srpskoga sveta”kako to zamišljaju ortodoksni nacionalisti u Srbiji i Republici Srpskoj.

Bosanski sam Srbin, prekaljeni Bosanac i domoljub jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, ali visoki intelektualac sa Beogradskog Univerziteta i veoma značajnog Elektrotehničkog fakulteta.

Međutim, u današnje vrijeme razvoja situacije međusobnih odnosa na relaciji ove nam dvije srodne domovine, rodne i ponosne Bosne i Hercegovine i Srbije u kojoj sam stekao fakultetsku diplomu i bio uzoriti i ponosni njen graditelj značajnih industrijskih objekata, kao što su Smederevski metalurški kombinat i RTB, rudarsko tehnološki gigant sa rudnicima, elektrolizom bakra i novom zlatarom, čije sam objekte kao stručnjak i gradio.

Gradio sam ja i gigante u Bosni i Hercegovini, kao što je aluminijski kompleks u Mostaru i Rudnik sa termoelktranom u Gacku, a sa njima gradio sam i usavršavao i voje lično obrazovanje, od elektroinžinjera i stručnjaka za automatizaciju tehnoloških procesa do magistra tehničkih nauka i stručnjaka termoenetgetskih proizvodnih blokova za proizvodnju električne energije.

Usavršavao sam i svoja znanja, kao poliglota sa nekoliko svjetskih jezika, a svoje znanje i radno iskustvo sam znao i umio prenositi i na generacije, kao profesor svršenih elektrotehničara i inžinjera, čime se i danas ponosim kod svakog susreta na ulicama gradova, u susretu sa svojim bivšim učenicima i njihovog prisjećanja sa poštovanjem prema mojim satima predavanja i cjelovitog odnosa prema njima.

Prisjećajući se danas i moga veoma poštovanog profesora matematike, Dragoslava Mitrinovića, kod prvog njegovog nastupa u amfiteatru fakulteta na Bulevaru Revolucije u Beogradu, kada je i nama brucošima savjetovao o težini ovih studija i blagovremenog prelaska na susjedni pravni fakultet stotinjak metara od Elektrotehničkog ili na teološki fakultet na Karaburmi, danas mi budi i mnoge asocijacije i konkretna razmišljanja.

Pitam se da li je Vučić sa Pravnoga fakulteta i njegov mentor Šešelj, ili Vladika Grigorije sa Beogradske
bogoslovije i njegov patrijarh i brojni vjerodostojnici,istinski i bili spremni za takve nauke i propovjedi miroljubive politike i suživota u različitostima u našim međusobnim odnosima.

Vjerujem da je i neko od nas lutao i zalutao, gdje mu mjesato nije prema ljudskim rezonima, da se prikloni nebeskom carstvu i da ne samo retorički iskaže i prikaže svoje neposredne ljudske vrline i da svojim djelima u nedavnoj prošlosti i današnjoj zbilji, zaista svojim djelima u praksi i životu prikažu svoju privrženost Božijim/ Allahovim ili izvrsnim porukama iz Evanđelja ili Kurana ili nekih trećih svjetovnih knjiga.

Zato nam je i dobro čuti da se visoka inteligencija budi, da mnogi profesori već govore: ”Mi, beogradski profesori, spremni smo s kolegama iz Sarajeva otvoreno razgovarati o mnogim stvarima, a što to isto ne urade i političari?”

Kako veli profesor Darko Trifunović “Vrijeme je da se otvori pitanje pomirenja.” /citat iz Standarda/

Isto tako, profesor Arhitekture iz Sarajeva, gospodin Denis Zvizdić poručuje: “Bez katarze i bez dovoljno hrabrih i mudrih političara u Srbiji, smatra Zvizdić, koji bi zarad pomirenja, dugoročnog mira i prosperiteta bili spremni da prihvate i priznaju istinu o genocidu i masovnim zločinima počinjenim na tlu Bosne i Hercegovine, odnos Srbije prema BiH će ostati u sferi miroljubive retorike, dok se u praksi neće dešavati ozbiljniji pomaci.

Poruke o miru i saradnji koje čujemo iz Beograda ne prate konkretne aktivnosti. Naprotiv, one su u potpunoj suprotnosti sa projektom ”srpskog sveta” sa podrškom Dodiku i njegovim secionističkim i antibosanskim aktivnostima, sa nepoštivanjem suvereniteta BiH, miješanjem u unutrašnje stvari BiH, kao što je pitanje državne imovine i slčno. Kada međudržavni odnosi budu uspostavljeni na principima saradnje institucija, a ne plemenskih vođa, međusobnog poštovanja, iskrenosti i reciprociteta, onda možemo očekivati da će stvari krenuti u dobrom smjeru, kaže Zvizdić.”/citat iz Standarda/

Razmišljajući o svemu ovome, kao Bosanski Srbin i visoki intelektualac, bivši veliki graditelj i privrednik, a danas zaslužni penzioner Bosne i Hercegovine i Srbije, nekadašnji Titov omladinac i student brigadir ”Nikola Tesla” koja je gradila autoput sve četiri godine od Triglava do Đavđelije, šta nam to nedostaje u našem mentalnom sklopu da konačno i shvatimo da nam je zajednički živjeti, kao dobre komšije ili susjedi, na ovom Balkanskom prostoru ili udruženoj Evropi?

Da li smo mi zaista umni, sposobni i dokazani kadrovi bivše nam Juge, zaista i mogli slutiti i doživjeti ovoliku nesreću i ljudsku havariju, da nas pored svih nedaća i uništenja mnogih materijalnih i moralnih vrijednosti i danas vode veliki i iskazani nacionalisti, kriminalci i lopovi iz Laktaša i Dedinja i koje kakvi fantazirajući tvorci ”srpskoga sveta” poput Vulina, Milorada Dodika i njihovih istomišljenika, koji zajednički guslaju i trube već zaboravljene Kosovske mitove i pohode sa Kraljevićem Markom i njegovim ”junacima”?

Srpska strategija odbrane uzburkala BiH

Pitamo se, kao građani, zašto predsjednik Vučić tako često ili po ko zna koji put u javnosti ističe tezu o nužnosti dobrih odnosa između Srba i Bošnjaka.

Svakako su nužni ti dobri odnosi, ali je veoma znano i poželjno uspostaviti dobre odnose između samih država, a kada se oni ostvare normalno je da će se po automatizmu popriti odnosi između Srba i Bošnjaka.

Zato je i nužan iskren odnos i konkretna sadržajna djela na vidjelu.

Sve dok se Aleksandar Vučić ne oslobodi svojih nakaradnih satelita i pijavica nacionalističkoga reda, koji u crno zavijaju srpski rod u Bosni i Hercegovini, a truju Srbijance sa svojom gnusnom retorikom, lažima i obmanama o nekoj svojoj ugroženosti od ”muslimanskog Sarajeva” i slično tome, nema adekvatnog ljudskog pristupa bilo kakvim razumnim razgovorima ili dogovorima o pomirenju.

Kakve su ovo sve smiješne sankcije samom Dodiku, jer i njega zasmijavaju, jer je njemu neophodno zabraniti bilo kakvo političko i društveno djelovanje i njega kao i njegovu stranku pod hitno zabraniti.

Sve njegove secionističke nakane su očite i on ih postepeno i sprovodi, dok se srpski rod uljujkuje a njegove ulizice i ”dupolizci” čuvaju mu stražnjicu da ne oboli od hemeroida, on se kriminalom i lopovlucima bogati i bogati od Dedinja do Laktaša.

Dok ovo ne shvati domaća vlast i međunarodni faktori, nije nam se nadati da će to shvatiti i srbijanski Vučko i njegovi vučići, a posebno brojni nacionalistički elementi?

Nažalost, na ovome uzburkanom i trnovitom putu našla se i Crkva sa svojim vjerodostojnicima, kao Božijim izaslanicima na zemlji, a siguran sam da ih Bog i nije zato uputio na zemlju među narod i svoje vjernike da propovjedaju lijepe poruke iz Evanđelja i drugih svjetovnih knjiga.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.