Ubistvo sandžačke heroine Emine Bučan

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
„Ako si mi pobogu brat, nemoj da mi obraz uzimaš. Ubij me a nemoj mi obraz uzet“.
E9DCA6E4-10F0-4109-9928-C44161DC0CCE
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Priča o sandžačkoj heroini Emini Bučan iz sela Visočke kod Sjenice još i danas izaziva posebnu pažnju i divljenje.  O njoj, njenom selu u kojem je rasla i stasala u mladu, lijepu i iznad svega veoma hrabru djevojku, iscrpno je pisao gospodin Faruk Dizdarević krajem 2018. godine za portal „Bošnjaci.net“.
Selo Visočka je malo planinsko selo na samoj granici Srbije i Crne Gore.

Nakon Drugog balkanskog rata 1913. godine, Srbija i Crna Gora protjeruju tursku vojsku i Novopazarski sandžak dijele na dva dijela. Razgraničenjem iz 1914. godine jedan dio sela crnogorske opštine Bijelo Polje pripašče Srbiji i pripojiti opštini Sjenica. Među njima su: Bare, Visočka, Trešnjevica, Višnjevo, Grgaje, Zahumsko, Tutići, Plana, Blato, Goševo i Krainovići. Visočka je bila naseljena isključivo muslimanskim življem, koje je najvećim dijelom činilo bratstvo Bučan. Pred Drugi svjetski rat ovo selo je brojalo 15 kuća i oko 40 stanovnika.

U Sandžaku i Crnoj Gori se od vojnika raspuštene vojske Kraljevine Jugoslavije i lokalnih pravoslavnih seljaka formiraju Limsko-sandžački četnički odredi čiji je komandant  major Pavle Đurišić. Početkom januara 1943., tačnije u poznatoj „Božićnoj ofanzivi“, četnici Pavla Đurišića, a pod direktnom komandom Draže Mihailovića, izvršiće za samo mjesec dana, genocid nad bošnjačkim civilnim stanovništvom Pešteri, Limske doline i Istočne Bosne ubivši preko 14.000 osoba!

Samo u Bjelopoljskom srezu ubijeno je više od 1.400 muslimana-Bošnjaka i zapaljeno 60 sela. Starješina lokalnih četnika na Gornjoj Pešteri je Rade (Kordić) Korda iz sela Tutića, obični seljak, koji je dobio titulu četničkog vojvode. On će ubrzo postati poznat po represalijama nad muslimanskim življem u Sjeničkom i Bjelopoljskom kraju.

Autor ovog teksta je u proljeće 2014. godine u Sarajevu sreo čovjeka koji je sudbonosno i familijarno vezan za ratna događanja u selu Visočki i Sjeničkom kraju. U to vrijeme autor je radio na dokumentarnom filmu „Četnički genocid nad Bošnjacima Pešteri, Limske doline i Podrinja“, pa se intenzivno sretao sa starijim svjedocima iz vremena Drugog svjetskog rata koji su živjeli širom bivše Jugoslavije.

Veoma važan svjedok za ratna događanja vezana za Pešter je gospodin Braho Karišik (1938), rodom iz sela Trijebinja kod Sjenice, koji danas živi u Sarajevu. Zahvaljujući njemu javnost će po prvi put saznati imena glavnih četnika koji su učestvovali u pokolju muslimana sela Visočka. Uz nesebičnu pomoć autorovog dobrog prijatelja Rifata Karišika, poznatog sarajevskog biznismena, napravljen je kontakt sa familijom Braha Karišika. Na početku ratne 1943. godine Braho je imao 6 godina i sjeća se kad je na leđima svoje majke, po velikoj zimi,  morao da, zajedno sa ostalim seljanima, bježi iz rodnog sela Trijebinja. Od svoga oca je zapamtio autentičnu priču o stradanju sela Visočke i o pogibiji hrabre Emine Bučan i njene familije.

RAZGOVOR U SARAJEVU SA BRAHOM KARIŠIKOM (1938)

(Izjava data 26. marta 2014. godine)

Autor: Amidža Braho recite nam nešto ukratko  o sebi.

Amidža Braho: Rođen sam 1938. godine u selu Trijebinju kod Sjenice, od oca Hajra i majke Ćame – djevojačko Memić. Kao dijete od 6-7 godina zapamtio sam neka dešavanja  iz Drugog svjetskog rata. Poslije rata sam iz Trijebinja prešao da živim u Bijelo Polje, tačnije u selo Gubavač pored rijeke Lim. Tamo sam sa suprugom Mejrušom i djecom živeo od 1961. do 1978. godine. U selu Gubavač kupio sam dvije vodenice od Ramiza Bučana i radio sam kao vodeničar. Sjećam se, kad smo bježali iz Trijebinja od četnika, da me je majka nosila na leđa preko sela Žir ka Raždaginju i Zaječiću. Tamo su mi živjele dajdže. Moj otac je zajedno sa ostalim ljudima ostao da brani Trijebinje od četnika.

Četnici su napadali sa Sjeničkih Bara i Bijelog Polja. Sjenicu i okolna sela su tada branili: Hasan-aga Zvizdić i Ćamil Prašević. Moje selo Trijebinje branili su: Murat Karišik, Lato Karišik i Redžo Karišik sa svojim ljudima. Trijebinje je uspjelo da se odbrani od četnika za Božić 1943. godine  ali nisu druga sela kao što su:Visočka, Sjeničke Bare, Borišiće, Trešnjevica, Zahumsko.

Autor: Vi se sjećate priče vašeg oca kako se desio pokolj muslimana u selu Visočka, pred pravoslavni Božić 1943. godine. Kako je pobijena brojna familija Bučan i kakav je herojski otpor pružila djevojka Emina Bučan o kojoj se i danas priča.

Amidža Braho: Čuveni četnik Rade Korda je odlučio da napadne susjedno selo Visočku jer mu je smetalo hrabro bratstvo Bučana koji se nisu pokoravali dušmanima ni u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga vremena ostao je upamćen Arslan Bučan, bliski prijatelj i saradnik vođe sandžačke komite Jusufa Mehonjića. Iz Drugog svjetskog rata upamćen je Vehbo Bučan, komandir Muslimanske milicije  Ćazima Sijarića zadužen za odbranu susjednog Bjelopoljskog kraja. Kada su četnički špijuni saznali da se tog dana, 05. januara 1943. Vehbo Bučan ne nalazi u Visočki, Korda je procijenio da se Visočka ne može odbraniti pa je odlučio da izvrši napad.

Rano izjutra, oko 6 sati, četnici su opkolili i napali Visočku. Iznenada su zagrmjele četničke puške i mitraljezi. Začula se kuknjava izbezumljenih žena i djece. Počele su da gore prve kuće u Visočki. Četnici su pred sobom imali nezaštićeno stanovništvo koje nije pružalo nikakav otpor. Prvo je zapaljena kuća Ahmeta Bučana u kojoj su izgorjeli on žena mu Nura i troja maloljetne djece. Moja buduća žena Mejruša je tada imala 6 godina i nekako je, iako ranjena,  ostala živa a njena sestra Fata i ostali članovi familije su zatvoreni u kuću i živi zapaljeni.

Autor: Ko je tada predvodio četnike na Visočku?

Amidža Braho:  U napadu na Visočku četnike su predvodili: Rade Korda, Budo Maraš, Čedo Maraš, poznati koljač Arso Mali, Danilo Jovanović iz sela Višnjeva, Rade Pajević i Janko Pajević.
Jedino su Lato Bučan i njegova ćerka Emina bili prisebni, pa su uzeli lovačku pušku i karabin  i počeli da pucaju na četnike. Emina je bila dobar strelac jer je otac Lato još odranije naučio da puca iz puške. Ona je ubila sedmoricu četnika. Ubila je Davidova brata sa Visočke koji im je bio komšija i još šest četnika iz Bjelopoljskog kraja. Kad joj je otac Lato poginuo Emina je nastavila da pruža otpor. Negde oko podne Emini je nestalo metaka pa je pokušala da otrči do hambara koji se nalazio ispod kuće i uzme još municije.
Međutim, četnici su je primjetili i ubrzo uhvatili. Bili su iznenađeni kad su vidjeli da je pred njima žena a ne neki prekaljeni borac. Riješili su da joj se osvete jer im je ubila sedmoricu četnika. Odveli su je na mjesto zvano „Tepe“ na Visočku. Tu su šćeli da je siluju. Međutim, ona je među tim četnicima prepoznala jednoga Petra Đukića sa Kisele Vode kod Bijelog Polja i zamolila:
„Ako si mi pobogu brat, nemoj da mi obraz uzimaš. Ubij me a nemoj mi obraz uzet“.

Četnik je zastao pred ovom molbom hrabre djevojke i nije dozvolio četnicima da je siluju. Poveli su je u njenu kuću i tamo zatekli Emininog mrtvog oca Lata, njegovu teško bolesnu ženu na dušeku i prestravljene žene sa sitnom djecom. Emini su vezali ruke, ubacili je u kuću sa ostalim robljem i zapalili je. Požar je odmah buknuo i zahvatio spratne grede i krov od slame. Iz kuće se čula strašna vriska i piska djece koji su živi izgorjeli. Pošto su četnici popalili i opljačkali Visočku zapjevali su:
„Oj Visočko pohvaljena, što si jutros zapaljena!“

Autor: Da li je neko od ovih glavnih četnika preživio rat i dali im je bilo suđeno u bivšoj Titovoj Jugoslaviji za ove i ostale grozne zločine?

Amidža Braho: Ispričaću vam kako sam poslije rata slučajno sreo ovu dvojicu četnika koji su učestvovali u pokolju na Visočki. Ja i babo smo 1961. godine, u selu Gubavač kod Bijelog Polja, kupili dvije vodenice. U to vrijeme došli su Čedo i Budo Maraš u našu vodenicu da izmelju žito. Ja ih do tada nisam poznavao. Uzeo sam njihovo žito, stavio da se melje, a njih pozvao u kuću na kahvu. Kad ih je moja žena Mejruša vidjela odmah je izletela iz kuće. Pošto nije imo niko drugi da stavi kahvu ja sam izašao za njom. Upito sam je: „Što izlaziš iz kuće, ovim ljudima nema niko da turi kahvu? Ona mi je, sva potrešena, odgovorila: Braho, oni su moju sestru Fatu živu bacili u vatru i mene ranili! Oni su posjedeli dok se žito umljelo, uzeli brašno i otišli. Nakon toga, nikad ih više nisam video“.

U izvještaju četničkog vojvode Pavla Đurišića od 06. januara 1943. godine, upućenog komandantu Draži Mihailoviću, stoji:

“… Čika Đoko (op. jedno od lažnih imena Draže Mihailovića), naročitih novosti nema. Operacija u Srezu Bjelopoljskom otpočela je juče, 5-og ovog mjeseca u 12 časova i to prvo od Rada Korde. Sve se izvodi tačno po planu. Rade je juče spalio 15 kuća, ubio 10 muslimana; 5 je sagorjelo u kućama. Izvesna sela koja su uporište muslimana moraju se spaliti i to sam naredio. Jutros  tačno po planu otpočele su borbe na drugom sektoru. Borbama u selo Dubovo razvijala se u pravcu Korita takvom brzinom da su dva prva turska sela  Jasen i Kostiće, a zatim Zminjac za nepun sat pregaženi. Jednom rečju uspeh je siguran, a kakav će biti rezultat u pogledu žrtava videćemo“.   (Izvještaj od 06. januara 1943. godine, Kolašin)

U izvještaju se taksativno ne navodi da se radi o selu Visočka, ali je opštepoznato da je Rade Korda sa svojim četnicima prvo napao Visočku. Ovdje Đurišić umanjuje broj ubijenih; umjesto 15 ukupno, ubijeno je i zapaljeno 31 lice. Umjesto 5, sagorjelo je ukupno 17 osoba-12 u kući Lata Bučana i 5 u kući Ahmeta Bučana. U nekim tekstovima koji govore o događanjima u Visočki uzima se pogrešno 07. januar, a treba 05. januar 1943. godine..

Zahvaljujući istraživanju Faruka Dizdarevića došlo se do originalnog spisa o broju ubijenih Visočana kojeg je 1952. godine sačinio Salih Bučan, sin Iljazov, iz Visočke i predao na čuvanje prijatelju Alju Dizdareviću iz Voljavca. Na spisku se vidi da je tada u Visočki ubijeno ukupno 31 lice. Na njemu stoji datum 07. januar 1943. jer su tada, za pravoslavni Božić, nastradala sva sela u Bjelopoljskom srezu pa se taj datum kasnije automatski preuzimao. Kao merodavan datum autor uzima datum pokolja u Visočki -05. Januar, jer je isti naveden u Izvještaju četničkog komandanta Đurišića.od 06. januara 1943. godine.

Spisak poginulih članova sela Visočke dana 05. januara1943. god.
1. Bučan Lato
2. „ Meho
3. „ Džemo
4. „ Selmo
5. „ Kima
6. „ Ajna
7. „ Emina
8. „ Siba
9. „ Muniba
10. Bučan Ahmet
11. „ Bejta
12. „ Nura
13. „ Selima
14. „ Hankija
15. „ Muradif
16. „ Medo
17. „ Bahto
18. „ Smajil
19. „ Hama
20. „ Fata
21. „ Abaz
22. Šaronjić Bešir
23. „ Vehbo
24. „ Hamdija
25. „ Meho
26. „ Tića
27. Badžić Ređžo
28. Destanović Amir
29. Crnovršanin Mujo
30. „ Ajna
31. „ Selva

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.