Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Danas ljudi žive u dvostrukoj iluziji: 1. Da se može izbjeći neizbježno; 2. Da se može postići nemoguće. Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života, da ih ne nabrajamo i da ne dokazujemo ono što je očigledno. Na ova razmišljanja naveo me jedan aforizam na koji sam naišao ovih dana a koji je sabrao tone i tone lajkova:
,,Ne prestajemo učiti zato što smo ostarili. Starimo zato što smo prestali učiti.”
Šarmantna dosjetka, na principu permutacije subjekta u predikat (,,Argument sile zamijeniti silom argumenta!”), ali ipak samo šarmantna dosjetka. Kao i one najbolje, i ova je fascinantna i – beznačajna. Drugim riječima njena informativna vrijednost je nula. Nema broja ljudima koji su dočekali duboku starost a cijeli život proveli u rutini svakodnevnog ponavljanja istog, bez bilo kakve želje za novim saznanjima. Kao što nema broja ni onima koji su cijelog života bili strastveno posvećeni učenju a zavrsili život prije pedesete, četrdesete, čak i prije tridesete. Naravno, nebrojeno puta se desilo i obrnuto: umirali su rano i rutineri, doživjeli su duboku starost i oni koji su cijeli život učili.
Poenta je jednostavna. Oni koji uče i u poznim godinama, ne treba da se zavaravaju da su te godine dočekali zato što su cijelog života učili. I da su prestali uučiti u ranom djetinjstvu, sva je prilika da bi dočekali istu duboku starost. Ukratko, ne postoji kauzalna veza između učenja i dužine života. Nije učenje recept za dug život, ni lijek protiv starosti! Kao što nije recept ni pustiti mozak na pašu odmah poslije osnovne škole.
Ako prihvatimo da za sve pod kapom nebeskom postoji pravo vrijeme, složićemo se da postoji pravo vrijeme za učenje. Čovjek koji marjivo uči i u starosti, liči na učenika koji piše nedovršen domaći zadatak. Starost je plod života. Ispunjenje cilja života, ili ako vam smeta riječ ,,cilj”: realizacija životnog projekta, dovršenje programa života! I tu prestaje osnova za svaku subordinaciju i svaku hijerarhizaciju:
Busen bujne planinske trave jednako je ostvario svoj cilj, projekt, program, kao i raskošni grm procvalih bijelih persijskih ruža.
Travi je da nikne, ruži da procvjeta!
Kad to postignu, postigli su svoje.
Trava koja se osuši prije nego što čvrsto uhvati jak korijen u livadi, ruža koja uvene prije nego što procvjeta – nisu.
Hoćemo li sebe ostvariti, to samo jednim dijelom zavisi od nas. Onim manjim. Ali koji je upravo zato važan koliko i onaj veći, od nas nezavisni dio. Kad je i taj dio uz nas, prihvatimo ga kao dar i radujmo mu se. Konačno, treba shvatiti da su infantilnost, adolescencija, mladost, zrelost i starost faze kontinuiranog procesa u kojima je svaka sljedeća u određenom smislu viša od prethodne. Bezbrižno je djetinjstvo, dramatične su pubertetske godine, lijepa je mladost, samosvjesna je zrelost, ali tek će starost – doći na svoje!
Zato, ostavite se iluzija ljudi: nemojte izbjegavati neizbježno i ne zavaravajte se ostvarenjem neostvarivog. Svejedno da li ste cijeli život učili ili niste, svakako se potrudite da dođete na svoje.