Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Kada je Frank-Walter Steinmeier u utorak otputovao u Varšavu, javnost još nije znala ništa o još jednom putovanju koje je trebalo da se odvija u pozadini te posjete i u strogoj tajnosti. Poljski predsjednik Duda već nekoliko dana radio je na zajedničkom putovanju na najvišem nivou: pet predsjednika je trebalo zajedno otputovati u posjetu ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Da je sve išlo po planu, ta grupa bi upravo bila na putu. Ali, iznenada su događaji u Varšavi počeli jedni druge da prestižu.
Kada je Stainmeier na konferenciji za novinare sa Dudom iznenađujuće izbjegao pitanja, postalo je jasno: nešto nije u redu. Nekoliko minuta kasnije bomba je eksplodirala – najveći njemački tabloid je naslovio udarnu vijest: “Zelenski odbio posjetu saveznog predsjednika Stainmeiera Ukrajini!” Ubrzo nakon toga, pred kamerama se pojavio i savezni predsjednik.
Nepoželjan u Kijevu
Njegov kolega i prijatelj, poljski predsjednik Andrzej Duda, predložio je da njih dvojica, zajedno s predsjednicima baltičkih država, otputuju u Kijev kako bi otuda “poslali snažan signal solidarnosti s Ukrajinom”, naveo je Steinmeier u kratkoj izjavi . “Bio sam spreman za to, ali očigledno – i moram to uzeti k znanju – to nije bilo poželjno u Kijevu”, dodao je.
Činjenično prikazano, na saveznom predsjedniku mogla se uočitii lična pogođenost. Upravo on, koji se godinama veoma intenzivno bavi Ukrajinom, sada se mora zapitati kako je došlo do toga da su njegovi napori propali.
O razlozima za otkazivanje nije bilo objašnjenja. Ali o tome se u međuvremenu pojavilo dovoljno špekulacija. Koliko bi god bi svi ti razlozi mogli bili opravdani, oni ne mogu odvratiti od pomisli koliko je to otkazivanje pogrešno.
Frustracija je loš savjetnik
Da, kratkoročno to može poslužiti kao ventil za frustraciju i očaj Kijeva zbog Njemačke i posebno Steinmeierove uloge. Savezni predsjednik godinama je njegovao bliske odnose s Moskvom i nije dovoljno ozbiljno shvatio upozorenja o ruskoj prijetnji istočnoj Evropi, a posebno Ukrajini. Steinmeier je podržao gasovode Sjeverni tok i, kao ministar vanjskih poslova u vladi Angele Merkel 2008. godine, bio je uključen u donošenje njemačkog veta na članstvo Ukrajine u NATO-u. Lista frustracija Kijeva je duga i opravdana. Stainmeier je nedavno i sam priznao greške.
Očigledno, političar SPD-a je premalo razlikovao namjeru i učinak. Ako se to tako posmatra, niko se ne treba čuditi da se zaboravlja privrženost Njemačke Ukrajini, kao i ogromna finansijska sredstva tokom proteklih godina. Da, njemački političari su se ponašali naivno i arogantno. Nekima je potrebna i nova era u vanjskoj politici – više razumijevanja za Istok, manje za Rusiju. Ipak, Steinmeier se ne može optužiti za zle namjere.
Nažalost, sada se frustracija iz prošlosti potencirala novim greškama: blokiranjem sankcija, izostalom isporuke oružja, kao i izostalim putovanjem kancelara Scholza u Kijev koje se davno trebalo dogoditi. A ako Scholz ne želi da dođe i pomogne, zašto bi Zelenski u ratnoj zoni trebao primiti reprezentativnog šefa države iz Nemačke? Jasno je da su predsjedniku zemlje koja se bori za opstanak potrebnije odluke od simboličnih gesti. Jasno je i da on ne želi ulogu statiste. Sva ta razmišljanja su nekako razumljiva.
Fatalne posljedice
Pa ipak, odbacivanje Steinmeiera je kratkovido, politički razorno i, u pogledu na budućnost, krajnje lakoumno. Ukoliko se djeluje zato što ste u pravu to ne znači da se postupa ispravno. Proglašavajući Steinmeiera nepoželjnim, ukrajinska vlada promašila je cilj, jer ruši mostove. Sada njemački kancelar definitivno neće putovati u Kijev. To mu ne dozvoljava poštovanje najviše funkcije u sopstvenoj državi. Tako da bi jutarnji mamurluk mogao biti veliki u Ukrajini – to što ostala četiri predsjednika i dalje dolaze u posjetu ništa ne mijenja. To samo podcrtava pukotine u Evropi koje nikome nisu potrebne.
Osornost Zelenskog prema Njemačkoj stavlja na kocku i velike simpatije prema Ukrajini. Ali one su saveznoj vladi potrebne, ukoliko unutrašnjepolitički želi ostati jaka i stabilna, kako bi nastavila pomagati u budućnosti. Podijeljena Njemačka nikome nije od pomoći.
Ili jeste? Tu je još neko kome sve ovo neočekivano ide na ruku. Riječ je o despotu iz Rusije, kome je svaki dan potreban novi materijal za njegovu propagandnu mašineriju. Nažalost, ovoga puta mu je Zelenski to i isporučio.
