Granate na školskom igralištu i nekažnjeni zločin

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ono što je Sarajevu pijaca Markale, Tuzli Tuzlanska kapija, to su u Srebrenici školska igrališta.
Adrien Selbert
Adrien Selbert
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Lijepo vrijeme i vijest da će grad uskoro biti demilitarizovan i siguran, izmamili su većinom omladinu i djecu na obližnja srebrenička igrališta. Radilo se o izbjeglicama iz Cerske, Konjević polja, Raševa, Kamenice i drugih mjesta koje su bile smještene u školskim zgradama Srebrenice. Ali tog 12. aprila 1993. se desilo nešto čemu se niko od njih nije nadao.

Hasan Hasanović, koji je danas kustos u Muzeju genocida Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica, u to vrijeme je imao 16 godina. Za DW priča kako je čuo da je tog dana uspostavljeno primirje, pa su zbog toga mnogi izašli napolje. „Okupilo se na stotine mladih, željnih malo zabave. Mislili su da će u Srebrenici uskoro biti kraj rata“, kaže.

„Bio sam na prepunim tribinama igrališta gdje se igrao mali fudbal, kada su se začule eksplozije, negdje dalje van Srebrenice. Jedan od mojih prijatelja je povikao ‘pucaće i ovdje’.”

Hasan priča kako je odjednom na nekoliko metara ispred sebe vidio crni dim i čuo eksploziju. A potom je izgubio svijest. „Kada sam došao k sebi čuo sam na sve strane vriske, zapomaganje, doživio sam šok koji je teško riječima opisati. Na sve strane krv, izmasakrirana tijela, otkinute ruke, noge, glave ljudi od kojih sam mnoge poznavao.”

Kaže da je pobjegao u obližnju kuću koja je bila puna lakše ranjenih. „Kroz prozor sam vidio mrtve i ranjene, koji su ležali na sve strane. Onda je stigao transporter UNPROFOR-a. A vojnici i neki mladići utovarali su ranjene.”

Potom je pobjegao kući. „Moji su sve to gledali kroz prozor.” Hasan kaže da su njegovi roditelji mislili da je i on poginuo i dodaje da je „kasnije preživio i juli 1995. što je bilo još strašnije”. „Često mi se u snovima vrate slike iskasapljenih tijela sa tog igrališta”, priča današnji kustos Muzeja genocida i zaključuje: „Nažalost mnogo ljudi je ubijeno i ranjeno, i zato je važno da se sjećamo kako se to nikada nikom ne bi ponovilo. Da učimo ove mlade, kako nikada više ne bi bilo rata”.

Mediha Smajić za DW kaže, da je sa gubitkom oca tog dana nestao i dio nje. „Ali, morala sam naučiti da živim sa tim.”

Mediha je u proljeće ratne 1993. imala 10 godina. U granatiranju je poginuo i njen otac, kojem je tada bilo 39 godina. „Sjećam se samo velikog strašnog praska, strašne grmljavine iza koje je najprije nastupila grobna tišina. Onda su se začuli jauci ranjenih”, priča ona za DW.

Mediha naglašava da nikada nikom ne bi željela da izgubi svoje roditelje na takav način „kao što sam ja izgubila oca”. „Za mene je tada sve u životu stalo. Dugo mi je trebalo da raščistim sama sa sobom, da shvatim da je jedan dio mene toga dana otišao, nestao… a da ja moram nastaviti živjeti.”

Danas, kaže, svaki dan prolazi kraj tog igrališta, jer joj dijete tu ide u školu. „Gledam sadašnju generaciju djece kako se tu spokojno igraju, ne sluteći šta se dešavalo baš tu, na tom mjestu. Meni je žao što ta djeca ne znaju da su tu ubijena djeca, njihovi vršnjaci, da je tu proliveno puno krvi, da ratovati ne vrijede i da ne postoji ništa na ovom svijetu što može zamijeniti život.”

Napominje da su sa „rahmetli Hatidžom Mehmedović pokrenuli obilježavanje ovog datuma”, ali da se od tada ništa značajno nije promijenilo. „Jedino je pod pritiskom porodica nastradalih postavljena spomen ploča na tribinama igrališta.”

Mediha ističe da je „Srebrenica grad u kojem je na svakom mjestu prolivena krv”.

„Nažalost iz te krvave prošlosti ništa nismo naučili, kako se budućim generacijama ne bi desilo ono što se nama dešavalo. To zlo čini mi se i danas živi u Srebrenici jer zločinci nisu procesuirani. Zločin se slavi, negira se genocid, a budućim generacijama se ne prenosi istina. Na nama je da sve učinimo, kako se ovo nikome, nigdje i nikada ne bi ponovilo.”

Još jedan od mnogih nekažnjenih ratnih zločina u BiH

Sead Bekrić, koji je tada imao 12 godina nakon ranjavanja je ostao slijep. Dao je iskaz i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ali optužnica za zločin na školskim igralištima u Srebrenici 1993. godine nikada nije pokrenuta.

„Kako bi se pronašli i kaznili odgovorni, ja sam prije nekoliko godina pisala Tužilaštvu BiH da pokrenu proces i procesuiraju odgovorne. Međutim Tužilaštvo do danas šuti, kao da se ništa nije ni desilo”, kaže Mediha.

Hasan Hasanović s početka priče kaže da se sve ove godine pita zašto Tužilaštvo BiH ne podigne optužnicu. „Jer, zna se da je veliki broj ljudi ubijen i ranjen, zna se odakle su ispaljene granate, na kojem položaju je bila koja jedinica, ko je komandovao, ko mu je bio nadređeni itd…To mi zaista nije jasno.”

Međutim, pravni ekspert Vehid Šehić smatra da mogućnost pokretanja sudskog procesa postoji, s obzirom da na mjestu gdje su pale granate i u neposrednoj blizini „nije bilo ni jednog vojnog cilja, kojim bi se pravdalo granatiranje”.

Ni jedna vijest o masakru

Zanimljivo je takođe da o ovom masakru vijest nije objavio ni jedan medij. Nisu identični ni podaci svjedočenja preživjelih o broju i vrsti projektila, koji su pogodili igrališta. Pominje se da je palo od 3 do 7 granata. Neki su tvrdili da se radilo o samo jednoj avionskoj bombi, tzv. „krmači“, ispunjenoj komadima željeza i ekserima. Nikada nije provedena ni zvanična istraga.

Postoje i različiti podaci o broju nastradalih i ranjenih. Prema nekim podacima ubijeno je između 15 i 36 ljudi, a ranjene 102 osobe. Po drugim podacima, ubijenih je bilo 66 a ranjenih 85. To je takođe teško provjeriti s obzirom da je ratna dokumentacija srebreničkog doma zdravlja uništena u julu 1995. godine. Danas se zvanično govori o 74-oro ubijenih i više od 100 ranjenih.

Samo par dana poslije ovog zločina Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, odnosno 16. aprila 1993. donio je rezoluciju i proglasio Srebrenicu zaštićenom zonom UN-a.

Srebrenica je početkom 1993.godine bila jedina zona pod kontrolom Bošnjaka i Armije BiH. Bježeći pred ofanzivom srpskih snaga u gradić koji je prije rata brojao nešto više od 7.000 građana slilo se više od 30.000 izbjeglica.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.