Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Red ispred gradskog pozorišta u Nikšiću.
Na repertoaru je premijera neke hit predstave?
Ne!
O čemu se radi?
Novinarka predstavlja zbirku svojih reportaža.
A đe novinarka da okupi ovoliki svijet?
E baš se tako desilo. Novinarka dnevnika Vijesti Svetlana Mandić je okupila sinoć staro i mlado, žensko i muško, junakinje i junake svojih priča, koleginice i kolege, prijateljice i prijatelje, najmlađe volontere Crvenog krsta… Između tvrdih korica nimalo lake knjige naslovljene „Kad tišina progovori“ stalo je mnoštvo Svetlaninih priča u kojima su iz tišine svoje obične neobičnosti progovorili ljudi koje nećete nikada ili vrlo rijetko sresti u vijestima, ljudi čiji se tvitovi i postovi ne citiraju u udarnim informativnim emisijama elektronskih medija sa nacionalnom pokrivenošću.
“Dobro novinarstvo je u interesu javnosti. Ono nudi informacije koje su tačne, pravične i uravnotežene, daje glas onima čiji se glas inače ne čuje i obezbjeđuje da se iznesu različita mišljenja u svakoj pojedinačnoj priči. Iako kvalitetno novinarstvo može biti naklonjeno određenom stavu, ono mora jasno razgraničiti činjenice, komentare i mišljenja – za razliku od “propagandističkog novinarstva”, prerušenog “misionarskog novinarstva” ili tabloidne štampe, koji služe specifičnim ciljevima ili interesima. Svi dobri novinari trebaju stalno imati na umu etički kodeks.”
Opredijelio sam se za ovaj citat iz Vodiča za samoregulaciju medija da naglasim značaj onoga što već godina istrajno čini Svetlana Mandić – daje glas onima čiji se glas inače ne čuje. Ona to radi s naglašenim saosjećanjem i nenametljivom željom da im pomogne, za razliku od nekih njenih kolega koji se često običnim ljudima pozabave kad im je potreban material za sprdnju.
Bio sam urednik nedjeljnog izdanja Vijesti kad je Svetlana počinjala karijeru. Bila je jedna od malog broja novinara na koje sam mogao računati da će napisati neku priču iz ljudskog ugla i jedna od rijetkih kod koje sam prepoznao pripovjedački dar i nastojao svojim uredničkim sugestijama i savjetima da joj pomognem da ga unaprijedi. Zapamtila je to i sa zahvalnoću me pomenula sinoć.
Za tih nepunih godinu dana rada u istim novinama nas dvoje se nikada nijesmo sreli – komunikacija se svodila na telefonske razgovore, koje bih počinjao sa – “reporterko Mandić…” i prepisku putem e- pošte. Sreli smo se dva puta u analognoj stvarnosti tek nakon mog kratkotrajnog rada u Vijestima. Drugi put je bilo sinoć.
