Trideset propuštenih godina

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ukratko, trideset godina je prošlo utaman, za vrijeme kojih ništa nismo naučili, niti se s ičim suočili.
Predrag Trokicić
Predrag Trokicić
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Malo kad se u istoj sedmici odvilo nekoliko događaja koji plastično prikazuju čitavu epohu, kao protekle sedmice s presudom za zločine u splitskoj Lori, tridesetom godišnjicom opsade Sarajeva i izborima u Srbiji. Stoga možemo parafrazirati knjigu sjajnih Krležinih eseja naslovljenu ‘Deset krvavih godina’, imenujući ovo u čemu živimo kao ‘trideset propuštenih godina’.

Počet ću od Lore. Trebalo je proći trideset godina i nekoliko poništenih procesa, razdvojenih suđenja, skandaloznih poteza svojevremenog suca u ovom slučaju, Slavka Lozine, koji je svjedocima u sudnici govorio da to ne bi ni Rambo preživio, čestitao nogometnoj reprezentaciji na početku suđenja i dopuštao doslovce navijačku atmosferu u sudnici, nakon čega je konačno uklonjen sa slučaja, da bi uskoro preminuo, trebalo je osim toga vidjeti da se glavnoosumnjičeni godinama kao nalaze u bijegu, iako su uredno živjeli na svojim splitskim adresama, ispratiti patetične govore njihovih odvjetnika, podržavatelja i članova obitelji pa i otvorenu medijsku i prešutnu političku podršku, da bi na koncu dočekali nepravomoćnu presudu u slučaju Lora 2, kojom je dvojac iz logora kažnjen na smiješno male kazne.

I sve to uz jedva primjetan formalni interes medija i bez ikakvog suštinskog interesa u javnosti ili ne daj Bože katarze. Dakle, trideset godina nakon što je u centru Splita oformljen logor u kojem su mučeni i ubijani civili Splićani, samo zato što su bili Srbi i kasnije zarobljeni vojnici, a o tome se momentalno u gradu sve znalo jer su prvo Slobodna Dalmacija, a kasnije Feral Tribune detaljno pisali o svemu dok se događalo, suđenje još uvijek nije zapravo okončano, a kao bonus možemo dodati da je SDP-ova vlast na čelu s Ivom Baldasarom, čak i pred ulazom u Loru podignula spomenik postrojbi čiji su pripadnici držali logor. Ukratko, bez obzira na činjenicu da se Split u solidnoj mjeri politički upristojio i okrenuo drugim temama, turističkog razvoja, komunalne problematike i pitanja iseljavanja stare gradske jezgre, ispod površine je ostao jedan tabu kojeg se ne smije problematizirati, za što spomenuti spomenik, kao i onaj podignut u čast Franji Tuđmanu stoje kao opomena u prostoru da se te stvari ne propituju.

Istog pak dana kad je donešena ova presuda, u Sarajevu je obilježena trideseta godišnjica početka opsade, koja je trajala skoro četiri godine i u kojoj je vojska Republike Srpske iskazala svaku zamislivu bešćutnost, usmrtivši preko 11 hiljada ljudi, među kojima 1601 dijete, gađajući između ostalog ljude u redu na tržnici i za vodu, a kasnije sve to negirajući. I čitavih trideset godina nakon početka opsade nije došlo do nekog katarzičnog suočavanja s onim što je napravljeno, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili službenom Beogradu. Ono što je čitav svijet jasno vidio i što se ne može nikakvim propagandnim trikovima zamaskirati završilo je tako da kandidat opozicije na upravo održanim izborima traži riječi da nekako opravda Ratka Mladića i relativizira njegovu zločinačku ulogu u čitavoj priči. To, jasno, nije pretjerano iznenađujuće imajući u vidu činjenicu da je Momčilo Perišić koji je vodio opsadu Mostara u prvom tamošnjem ratu, a koja je počela istog dana kad i opsada Sarajeva, i koji je stalnim javljanjem u program Radio Mostara davao satnicu javnih ustanova koje će granatirati ukoliko mu se grad ne preda, da bi onda to i radio, postao ministar u vladi koja je kao trebala raskrstiti s Miloševićevim dobom.

Što nas dovodi do posljednje od tri navedene stvari, a to su izbori u Srbiji, točnije njihov eho u Bosni i Hercegovini. Iako je to daleko od masovnih izlazaka na birališta za vrijeme izbora u Hrvatskoj, kada desetine tisuća Hrvata iz te zemlje gotovo iz inata glasaju na tim izborima, pothranjujući iluziju koju im je prodao Franjo Tuđman, a nastavili je održavati svi kasniji čelnici te stranke, da su dio Hrvatske i bitan faktor u toj zemlji, ovog puta smo imali manju kopiju tog običaja kad su pitanju izbori u Srbiji. Pa je tako na birališta u Bosni i Hercegovini imalo pravo izići nešto više od jedanaest hiljada birača, od kojih je solidan broj to i napravio. Čak je u konzulatu Srbije u Sarajevu bila vidljiva i gužva, a ishod u kojem je Aleksandar Vučić premoćno pobijedio nije nikoga iznenadio.

No, ovdje me najviše zanima rezultat u Mostaru gdje je pravo glasa imalo nešto manje od 400 ljudi, a drugo mjesto iza Vučićevog SNS-a osvojila Šešeljeva Srpska radikalna stranka. Istina je da je konkretno za Šešelja glasalo 14 ljudi, ali pokušavam zamisliti što je u glavama tih ljudi. Od srpske Hercegovine, posebno one u dolini Neretve, jedva da je išta ostalo. Ti ljudi su bili, što prestrašeni od osvete, što izmanipulirani, i najveći dio njih je tada napustio Mostar i dolinu Neretve, da bi ih se mali broj na kraju vratio. I tih niti desetak hiljada ljudi u Mostaru i okolici uglavnom žive tužno i s ne pretjeranom kvalitetom života. Kako je bilo biračko mjesto i u Trebinju, znači da su u Mostaru mogli glasati još i oni iz Nevesinja i Gacka te iz stolačkog kraja koji su pripali Republici Srpskoj, a u kojima je standard još niži nego u Mostaru i iz kojih je otišlo strašno puno ljudi u međuvremenu. I svemu tome unatoč, da ta srpska Hercegovina naočigled nestaje, ostaje vjerovanje u Šešelja kao vjerovanje u nekakvo spasenje koje neće doći.

Ukratko, trideset godina je prošlo utaman, za vrijeme kojih ništa nismo naučili, niti se s ičim suočili, ostajući ukopani u nacionalizme i mitove, pažljivo uzgajajući tabue, kao majstori samozavaravanja nespremni da vide stvarnost koja ih okružuje.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.