Razumno antisrpstvo

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Konstatiralo se, manje-više slično, naime, da se na istoku nije dogodilo ništa novo.
Razumno antisrpstvo_6250d98dc749f.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Reakcije hrvatskih političara i političkih komentatora na rezultate izbora Srbiji obilovale su patronizirajućim pristupom: žao nam ih je, ali Srbi su jednostavno genetski i kulturno uskraćeni za demokraciju. U pozadini tog “razumnog antisrpstva” leže nakupine orijentalističkih predrasuda i tobožnje civilizacijske nadmoći. No, problem ne postoji samo s ove s strane granice: isti su pristup internalizirali i “progresivni” analitičari u samoj Srbiji.

Završeni su svesrpski izbori (predsjednički, parlamentarni i lokalni) i uslijedili su komentari. Konstatiralo se, manje-više slično, naime, da se na istoku nije dogodilo ništa novo. Kao što se zna, pobjednik je stari vlastodržac Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka, uz mogući gubitak vlasti u Beogradu.

Među brojnim analizama bilo je nemalo i onih koji su izborima i političkoj sceni u Srbiji, i ovdje i vani, prišli patronizirajuće. Očekivano se u tom modusu među prvima javio naš predsjednik Zoran Milanović koji je odmah po objavi izbornih rezultata u Srbiji kazao: “Čestitam pobjednicima, uz sve deformacije demokracije, ja im čestitam, to govorim bez cinizma… Naš je neprijatelj bio ovaj kojeg cijelo vrijeme pokušavamo pretvoriti u dobrog susjeda i prijatelja. To je Srbija.” Milanović, naravno nije ni prvi ni jedini koji bi da Srbe nekako pretvori u “dobre susjede”, da ih nekako “europeizira”. Jer, dodaje, Srbija se mora odlučiti gdje će, na Zapad ili u Vladivostok. “Srbija je geografski Zapad, a što je u smislu političke opredijeljenosti, to se moraju odlučiti. To s Rusijom, to je fikcija, to je deluzija”, kaže predsjednik.

Bombardirajmo fuckerse!

Milanović je, kako smo već pisali, znao, i to ne jednom, davati izjave u sličnom tonu, u smislu “civiliziranja” Istoka. To da Hrvatska u ovom dijelu svijeta ima neku specijalnu civilizirajuću ulogu ne misli samo aktualni predsjednik. On je to pokupio od svog prethodnika na mjestu hrvatskog predsjednika, od Franje Tuđmana, koji je razvio gotovo pa alergiju na spomen Balkana, Srbije i sličnog svijeta. Evo jedne trivije na temu Tuđmanove “balkanistike” iz njegovog “Osobnog dnevnika”, koji time obiluje, s nadnevkom od 26. studenog 1977. godine. Tuđman te subote dočekuje rodbinu na zagrebačkom Glavnom kolodvoru i ljuti se na javašluk na domaćoj željeznici, na kašnjenje vlakova i sav taj peronski metež, te kaže: “Ozvučenje kao na Balkanu – ne možeš razumjeti nikakva obavještenja, a vlakovi kasne, mijenjaju perone dolaska…”

Kasnije je, kao što se zna, Tuđman skupa s pajdom iz Beograda, od odbojnosti prema Balkanu prešao na bitno konkretnije misionarstvo po jugoistoku Europe, i to ognjem i mačem, čega je žrtva postala Bosna i Hercegovina, koja se od Tuđmanove nasilne evangelizacije ni do dana današnjeg nije oporavila. Nije Tuđman, dakako, bio jedini “europeizator” Srbije i Balkana. Krajem devedesetih na nacionalističku Miloševićevu politiku prema Kosovu nervoznim tonom odgovorili su predsjednik Sjedinjenih Država i njegov tada glavni pregovarač s balkanskim plemenima. Tako je Bill Clinton izjavio da “Europa nema drugog izlaza nego cijelo to područje jugoistočne Europe dovući u europsku familiju… i tako debalkanizirati Balkan jednom za svagda”. “I, ako treba”, dometnuo je tom prilikom Richard Holbrooke, Clintonov mirovni posrednik za Balkan i tadašnji američki ambasador u UN-u, “bombardirati fuckerse!” Pa je tako i bilo.

Predsjednik Milanović dalje o Srbima nastavlja na pomalo braziljakovski način: “Srbi su posebna politička kategorija. Puni talenta, šarma, katkad autodestrukcije. Ja želim imati normalne susjede.” Kad kažemo braziljakovski mislimo na često citiranu antisemitsku izjavu francuskog “romantično-mističnog fašista” Roberta Brasillacha, danu između dva svjetska rata, točnije 1938. godine, koji cijeni Židove kao umjetnike, znanstvenike, smatra ih talentiranima i šarmantnima, ali isto tako misli da ih se, prevencije radi, ipak treba držati na distanci. Na fonu “razumnog antisemitizma” Brasillach kaže: “Dajemo si za pravo pljeskati Charliju Chaplinu u kinu, polužidovu; diviti se Proustu, polužidovu; pljeskati Yehudi Menuhinu, židovu; i Hitlerov glas je prenošen radiovalovima imenovanima po židovu Herzu. (…) Ne želimo ubiti nikoga, ne želimo organizirati nikakav pogrom. No, također mislimo da je najbolji način sprječavanja nepredvidljivih djela instinktivnog antisemitizma organizirati razumni antisemitizam.”

Ako Brasillachov “razumni antisemitizam” prevedemo na naše “razumno antisrpstvo” onda bismo mogli reći da – mi volimo Čkalju i Bubuleju, pogotovo naše majke i očevi, mlađi obožavaju film “Južni vetar. Ubrzanje”, a Konstrakta nailazi na nepodijeljene simpatije među Hrvatima. Ali politički se približiti tim “talentirano-šarmantnim” Srbima, kao da hoće reći Milanović, e to ipak ne ide, previše je očekivati da se sad s njima još i miješamo. Ipak su oni autodestruktivni, a i naš nam Ustav brani razvijanje tješnjih veza s Balkanom.

Pašić i HDZ

U duhu neke hrvatske posebnosti jedan domaći komentator nesmiljeno docira Srbima. Te da su im izbori prošli u nepravilnostima i skandalima, te da su se neki međusobno pobili na izbornim mjestima, pa kako će takvi u Europu, i sve u tom tonu. A vidi nas, domeće taj komentator. Mi smo svoje političko divljaštvo ostavili iza nas, u vremenima tuđmanizma i devedesetih. Kaže Gordan Duhaček s Indexa: “Nezamislivo je da se u Hrvatskoj nešto ovakvo moglo događati na izborima dok smo bili u procesu pristupanja Europskoj uniji. Nasilje se događalo za vrijeme Tuđmana, ali su onda izbori u Hrvatskoj postali manje-više normalni i demokratski, bez ikakvih velikih sumnji na krađu, a još manje bez fizičkog nasilja i napada na opoziciju. Dakle, izbori u Srbiji danas izgledaju daleko gore nego što su izgledali izbori u Hrvatskoj 1990-ih, kada se standard tih izbora nije smatrao odgovarajućim za EU, nego ga se moralo radikalno poboljšavati.”

Može se lako složiti oko toga da se Vučićevi mandati doista ne odlikuju nekom prevelikom demokracijom, da su izbori tamo konstantno falični. Uostalom, ni sam Vučić nema baš neki veliki demokratski potencijal. Politički mu je background sporan. U mladosti se kao delija tukao s bojsima, što možda i nije neki veliki krimen, ali kasnije četnikovanje po Baniji malotko mu može oprostiti. Danas “prijeti” da će na vlasti u Srbiji ostati dulje od politički dugovječnog Nikole Pašića.

Ali, s druge strane, da kritike o manjku demokracije u Srbiji dolaze baš od nas, iz društva, dakle, koje već trideset godina ne uspijeva s pleća radnog naroda zbaciti HDZ koji je u vremenskom smislu obilato nadmašio Pašićeve mandate, ipak je malo kratkovidno. HDZ, naime, već skoro tri desetljeća vlada Hrvatskom, uz tek dva kraća intervala, kad je na vlast dolazila koalicija predvođena SDP-om. Zlobnici bi mogli reći da su čak i tad hadezeovci bili na vlasti, samo da je posrijedi bila njihova lijeva frakcija. Elem, ovdje ipak vrijedi biti ponešto samokritičniji i prisjetiti se one stare izreke o “trunu u oku brata svojega, i brvnu u oku svome koje ne opažaš”.

Debilitet Srba

A sad malo znanstvenog rasizma prema kojem je loša političko-društvena situacija rezultat – ni manje, ni više – nego niskog kvocijenta inteligencije. Srbi su tu opet nagrabusili, jer su među najglupljima u Europi, o čemu govori nacionalni IQ koji navodno ne prelazi 90. Tako barem tvrdi sociolog Jovo Bakić, konstatirajući, razočaran niskom razinom političke kulture u Srbiji, da se u Srba sad već može govoriti o određenom “debilitetu”. Istina, on kao sociolog, zna da testove inteligencije treba uzimati s rezervom, ali ako sve to povežete s društvom koje nazaduje, a srpsko svakako nazaduje, onda sve to možda i nije tako besmisleno, zaključuje taj beogradski sociolog, koji je podatke o karti glupih i pametnih evropskih nacija pokupio s bloga nekog češkog autora, koji se koristi krajnje sumnjivim metodama. U svakom slučaju, Srbi tu ispadaju genetski inferiorni zapadnim demokracijama i, šta tu da se radi! U svakom slučaju, izgleda da je u ovog sociologa kompleks inferiornosti već dobrano internaliziran.

Tek da ponovimo da teza na koju se poziva spomenuti sociolog glasi da nejednakosti među ljudima nisu socijalno uvjetovane nego genetski, pa tome što je netko u lošijoj ekonomskoj ili političkoj situacije vrlo vjerojatno doprinosi i njegov niži kvocijent inteligencije. Taj se biološki determinizam danas u znanstvenom svijetu uglavnom napustio. Inače, IQ kao kriterij koristio se svojedobno u politici useljavanja. Poznat je primjer Sjedinjenih Država otprije stotinjak godina kad su tamošnje vlasti useljenike diferencirale prema kvocijentu inteligencije i prema dobijenim rezultatima uvodile useljeničke kvote za pojedine nacije. Isti se kriterij zna potegnuti i danas, posebno u opskurantističkim krugovima da bi se dokazalo da migranti na vratima Tvrđave Europe zapravo predstavljaju opasnost po “naš način života”, jer, ne samo da ne pripadaju našem zapadnom krugu, nego su i intelektualno inferiorniji. Međutim, ni politički mainstream nije imun na taj tip rasizma. Nedavno je slovenska vlada dala izjavu da ukrajinske izbjeglice dočekuje otvorenih ruku, jer da oni onako plavi i visoki (pretpostavlja se onda i inteligentni), pripadaju našem kulturnom krugu, dok nesretnici iz Afganistana ima da ostanu i dalje u šipražju na obalama Kupe i Une.

Da ipak ne završimo u ovakvoj dešperatnom tonu, kažimo da je jednostavnu, ali efektnu i, po našem mišljenju, točnu ocjenu političke situacije u Srbiji dao Filip Balunović. Ponovni izbor Vučića i njegovih ne treba pripisivati ni navodno niskom nacionalnom IQ-u, ma štogod to bilo, kao ni hajdučkom balkanizmu, a još manje to tumačiti pomažući se različitim rasistoidnim tezama. “Mislim, ipak, da se sve ovo događa jer je 30 godina u Srbiji sustavno uništavana ljevica, bilo da je ona revolucionarna, reformistička, socijaldemokratska ili komunistička. Ljevica je uništavana, a ona je jedina brana fašizaciji društva”, kaže Balunović u intervju u Slobodnoj Dalmaciji. Vrijedi to Srbiju, baš kao i za Hrvatsku.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.