Šehid ili gazija, nema treće opcije za nas u Bosni

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Nije slučajno što je sjećanje na tridesetu godišnjicu opsade Sarajeva došlo baš u Ramazanu kad se u bosanskim džamijama svaki dan uči jedan od trideset džuzova Časnoga Kur'ana.
7597239A-3F8A-4331-AEEA-77B39BF5F621
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Prošlo je trideset godina od opsade Sarajeva, glavnog grada nezavisne i međunarodno priznate bosanske države, opsade koja je trajala 1425 dana i noći.

Bila je to najduža opsada jednog grada u povijesti.

Tim povodom jučer je na 5. april u Gradskoj vijećnici Sarajeva upriličeno sjećanje na opsadu grada.

Na otvaranju govorili su predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) Carmel Agius i glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Serž Bramerc.

Odazvao sam se pozivu Informativnog centara Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), sa sjedištem u Gradskoj vijećnici, da prisustvujem otvaranju.

Zanimalo me šta imaju reći Agius i Bramerc. Nisu me razočarali.

Međutim, razočaran sam što se Gradska vijećnica, kao domaćin našeg grada, nije potrudila da se trideseta godišnjica opsade Sarajeva, europskog Jerusalema, obilježi planetarno, kao poruka i pouka cijelom svijetu.

To se moglo i moralo uraditi ka spomen na više od 11.000 Sarajlija i 1601 sarajevsko dijete.

Mnogo više od toga, razočaran sam što ni do dan danas nije podignuta nijedna optužnica od strane bosanskog tužiteljstva protiv snajperista, minobacača, tobdžija i grantdžija, koji su danonoćno sijali smrt sa okolnih brda po našem gradu.

Ne smije im se javno ni ime spomenuti čak ni na dan sjećanja, 5. aprila, na njihov zločin protiv čovječnosti.

A morao se jučer pročitati njihov spisak, koji je Gradskom vijeću Sarajeva, precizno dostavljen iz Haaga, koji je zasigurno dostupan bosanskom javnom tužiteljstvu.

Nikad mi neće biti jasno zašto se hrabro i slavno Sarajevo tako kukavički odnosi prema samome sebi.

Ni trideset godina nije izbrisalo naše sjećanje na zvuk svirane, koja je upozoravala na dolazak smrtonosnog udara granata, a potom na stravični ljudski jecaj i prosutu ljudsku krv na sarajevskim ulicama.

Da, tek kada su me u maju 1993. transportom od sarajevskog aerodroma ukrajinski unproforci dovezli u centar grad i kada sam čuo eksplozije od smrtonosnih srpskih granata sa okolnih sarajevskih brda, shvatio sam zašto su mi govorili da sam „lud“ što se vraćam u Sarajevo, napuštajući mirnu Maleziju i sretnu porodicu.

Moj dobri Nihad Halilbegović me smjestio u svoj stan sa svojom starom i dobrom majkom tik uz pijacu Markale. Granate su sijevale svuda po gradu, ali oko Markala bile su najupadnije.

Vratio sam se iz Malezije na poziv da preuzmem časnu dužnost naibu-reisa, vršioca dužnosti reisu-l-uleme u Bošnjaka u ratnim uvjetima.

Izabrali su me u Sarajevu na Obnoviteljskom saboru Islamske zajednice a da me nisu ni pitali – da li prihvatim ili ne. Tako to biva u ratu – po difoltu vjera, nacija i država imaju prvo na vas, a vi imate dužnost da se odazovete na poziv vjere, nacije i države.

Nisam imao izbora već da se vratim iz Malezije, gdje sam bio započeo profesorsku karijeru na Internacionalnom institutu za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) na poziv velikog učenjaka i filozofa prof. Neqiga Al-Atasa.

Time je, doista, moj životni san bio ostvaren – da radim ono što najviše volim ne za hodžinsku sadaku, već za duhovnu i intelektualnu potrebu, koju vrednuje uređena državna i intelektualna institucija.

Malezija je bila moj drugi istinski topli dom, gdje sam se osjećao ponosnim mužem i ocem, koji svojim radom osigurava što porodici treba – supruzi spokoj i djeci odgoj i obrazovanje u prestižnoj međunarodnoj školi.

No, životna sudbina nije uvijek samo svoj san. San o slobodi moje domovine postao je preči od mog osobnog sna o mirnom i ugodnom profesorskom radu u Maleziju sa mirnim i sigurnim okruženjem za porodicu.

Moja Azra bila je savršeno svjesna svog farza da me podrži da se odazovem pozivu – da se vratim u Sarajevo pod opsadom makar to bio rizik života i smrti.

Azra nije bila ništa sigurnija u Kula Lumpuru od mene u Sarajevu. Nije slušala udare granata, kao ja u Sarajevu, ali je zato bila pod udarom srpske „Crne ruke“ na ulicima Kuala Lumpura.

Azru je „slučajno“ udario jedan Kinez autom na sred ulice, gdje je ostala na licu mjesta bez svijesti – u komi.

Malezijski ljekari su joj, uz Allahovu pomoć, spasili život, ali moja Azra je trajno izgubila osjećaj mirisa od snažnog potresa mozga.

Ta me je vijest uz jeku srpskih granata na Sarajevo najviše pogodila, ali Allahova milost je uvijek bila lijek za srce i dušu.

Unatoč svemu – srpskim granatama, koje su danonoćno padale kao kiša na glavu te unatoč nestašici vode i hrane, nikad ni u jednom trenutku nisam pomislio da sam napravio greško što sam ostavio mir i sigurnost u Maleziji i vratio se u nemir i nesigurnost pod opsadom Sarajeva.

Ne, ne pripisujem to ni mojoj mudrosti ni mojoj hrabrosti, već je to naprosto Allahova providnost, koje sam, nadam se, dostojan.

To moje iskustvu pod opsadom grada Sarajeva u ulozi naibu-reisa u Bošnjaka u ratu ne bih dao ni za šta na svijetu.

To je bila škola, gdje se ponosno prolazi ili sramno propada!

Nema treće opcije – ili si gazija ili si šehid!

Tako se živjelo i tako će se živjeti u Bosni dok je svijeta i vijeka!

Zato, moji Bošnjaci, ako niste šehid, vi ste gazija, a ako ste gazija, onda dignite glavu i hodajte ponosno i uspravno u svojoj Bosni – prkosnoj od sna.

Nije slučajno što je sjećanje na tridesetu godišnjicu opsade Sarajeva došlo baš u Ramazanu kad se u bosanskim džamijama svaki dan uči jedan od trideset džuzova Časnoga Kur’ana, u kojem stoji da su gazije oni koji vjeruju, koji se bore i koji se ne boje nikoga osim Boga Svevišnjega!

Allahu Svemogući, osnaži nas na našem putu bosanske slobode! Amin!

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da sačuvamo din i iman u našoj Bosni! Amin!

Allah Milostivi, omili nam jedinstvo i slogu u riječi i djelu! Amin!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.