Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Novo vrijeme – novi adeti.
Dobar predavač, da bi uspio uzorati brazdu u mozgu adolescenta, kome je materija dosadna nakon fenomenalne žurke, uglavnom mora pribjeći ekstremnim primjerima. Te lekcije ostaju nekako vječno urezane u hodnicima sjećnja. A samim tim i korisne u životu koji neće biti samo jedna dobra neprospavana noć.
U vremenima kada su sutoni lijepi, a niko ih sa zorama ne poredi, teško da išta osim mraka može biti lijepo. A u mraku je sve moguće. Znaju to najbolje oni koji su došli iz mračnih haustora AB revolucije, ukrali nam budućnost i uspostavili sistem koji je daleko od etike. Jer ko kontroliše haustore svijet može biti samo njegov.
Bilo bi interesantno napraviti vremeplov i za trenutak se preseliti u Antičku Grčku i gledati kako Sokrat debatuje o etici vrlina, kao tada dominantnoj definiciji etike – sa našim poslanicima u Parlamentu.
Moral i zakoni nijesu isto iako se moralna načela jednim dijelom poklapaju sa zakonima. Osnovna karakteristika morala je univerzalnost, koja kao rezultat treba da ima bolje funkcionisanje zajednice. I na kraju savršena zajednica srećnih ljudi.
Tim vremeplovom bi naši poslanici posjetili i Kanta i Bentama i izluđeli bi ih po postavljanju definisanja etike. Radi li se o deontološkoj ili utilitarističkoj definiciji, jer etiku vrlina sigurno ne baštine, pitanje je s jasnim odgovorom – nema etike. Jedino bi im se u putovanjma vremeplovom Frojd obradovao. Kao vrlo interesantnu grupu za ispitivanje i naučne radove.
Šta je etika danas?
Teško je danas uopšte baviti se etikom. U vremenu u kom je jedina vrijednost materijalna vrijednost. U vremenu kada je biti kiborg – lišen osjećanja, empatije i solidarnosti, a ujedno brutalan i koji gazi po leševima – kiborg je najvredonosniji društveno prihvatljiv model.
Došli smo do trenutka kada smo na korak da pritisnemo crveno dugme samouništenja bilo čega što bi se nazvalo etikom. Sjećate li se sreće nacije kada je sve zaboravljeno pri pomisli da li je Britva kresnuo Jami? To je bio kolektivni nacionalni orgazmički trenutak. „Šibice moja ja ću da te kresnem“ – bi pjesma. Bi avion. Bi helikopter. Bi po našem džepu. Ako se zakoni krše onda slijede potencijalno sankcije. Potencijalno – a ako ste državni sekretar kod Krivokapića može uslovno.
Nacistička Njemačka je imala zakone koji su u cilju očuvanja rasne čistote zabranjivali miješanje drugih sa Arijevcima. Židovski ljekari su mogli biti ljekari samo Židovima. A kršili bi zakon ako ukažu pomoć Arijevcu na ulici. Tu su zgaženi i etika i Hipokrat. Zakoni su dozvoljavali sterilizaciju, kastraciju i ubijanje svih koji su kvarili čistotu rase. Čak su se i na Darvina pozivali. Ubiti nije bilo zakonski kažnjivo, čak je bilo poželjno. Od tih zakona nijesu daleko bili ni UK ni USA.
Primjeri u našem društvu su tako jasni.
Ljoro Nrekić, bivši gradonačelnik Ulcinja je primjer etičnosti u jednom trenutku. Pa neka je makar u jednom. Rekao je da je kao predsjednik opštine isto kao i ostali zapošljavao po članskoj karti, a ne po profesionalizmu kandidata, ako ih je i bilo, jer su se znali preduslovi koji moraju biti ispunjeni. I zbog toga će da mu se sudi. Ostalima neće, iako znamo da su radili isto, ali lažu dobro. E pa etičnost je da ga branim.
Da li imate tako dobar osjećaj da je potrebno biti nesposoban ili sposoban za neke neetičke stvari i od zemlje kao što je Crna Gora sa 620,000 stanovnika napraviti sistem u kom čovjek nije srećan? Zadovoljan? Ili za početak da nije siromašan?
Priče o besplatnim udžbenicima i dječijem dodatku nijesu za pohvalu. Iako se rabe kao uspjeh. Mislim da je bolje rješenje omogućiti da imamo društvo u kom su roditelji platežno sposobni da svoju djecu opreme u školu. Uspjeh bi bio da imamo socijalne kartone i da dječiji dodatak primaju djeca kojima je potreban, a ne sva. Jer isto nas sunce ne grije. Ovako poruka je jasna – sirotinjo napuši se xxxxx!
Da dijete ministra u Vladi ili poslanika u Parlamentu prima dječiji dodatak upravo jednako kao djeca porodice Nebrigić iz Nikšića je etička blasfemija. Kad smo već kod njih – nerješavanje njihovog pitanja je apsolutni nemoral opštinske vlasti. I sramota za cijelo društvo.
Čestitati penzionerima povećanje minimalne penzije na 200 eura je rabljenje moći na račun ljudi koji su 40 godina gradili ovu zemlju i koji su postali žrtve genocida tranzicije. Pokriju penzioneri račune i prehrane se za 200 €? A da časte unuče koje sanja da napusti zemlju i da se ne vrati osim turistički? Makar čokoladu, koje političari dijele pred izbore kao šarenu lažu. Ili da unuče zaždije džoint s đedom o đedovom trošku – da ne gleda mitonanijake, egomanijake i cirkusante u Parlamentu, a koji se pitaju i s našim životima. I baba bi sine! Je li etički izduvati džoint s unukom gledajući Parlament? Hvala Bogu unuk mi se drogira, makar nije političar.
Zar je moguće imati u zemlji socijalne pravde narodne kuhinje i beskućnike? Koliko je ekološka toliko je i zemlja socijalne pravde. Dakle nula od poštovanja Ustava i zakona. O etici? Ljude pretvaraju u robove. Makar nam dajte da radimo na poljima pamuka ili riže, crnog ili zelenog čaja i sanjajte Rusku silu koja će porobiti licemjerni zapad, dok vam nestaje supstanca.
U ugodnosti svojih benefita političari rabe zakone i postupaju po zakonima. Tako i potpredsjednik Parlamenta Crne Gore Ervin Ibrahimović po zakonu je dobio stan koji plaća 40 eura mjesečno, a medicinska sestra plaća rate za stan – prema komercijalnim uslovima deset puta više kao sudužnik. I Ibrahimović i druge političke Klice ove tame Crnogorske kojoj je stvarno ime Lelejska Gora bi trebalo da se zapitaju da li su i gdje krenuli poštujući zakone. Etički s moje strane je pitanje – kako vas nije sramota? Etički s njihove strane bi bilo da vrate stanove i da promijene zakone. Da se zatvore u svoja četiri zida dok ne shvate da je ovo zemlja građana, a ne poslanika.
Vole oni sumrake jer žive kult smrti. Zore majske koriste samo kada žele napuniti džepove. I ne čuju huk predaka koje je očigledno sramota od korova koji je iznikao umjesto cvijeća na grobovima u kojima počivaju.
Najveća pobjeda 30.08.2020. makar u etičkom smislu je kataklizma idealizma svih koji su čekali bolje sjutra. A to je ono nakon sutona. Mrak. Tama. I isti haustor. Zato je konj, kao simbol rata, obožavan, a magarac kao simbol mira je samo magarac. Svaki krvnik je na konju ušao u osvojeni grad ili zemlju. A zaboravili smo da je Isus na magarcu ušao u Jerusalim i da danas taj trenutak slavimo kao Cvijeti. U dva milenijuma se jednom na magarcu ušlo u bilo koji grad. A konjanicima i spomenici i murali.
Jedino nas mogu spasiti ljudi koji rade projekte u svojim strukama. Imamo ih u Crnoj Gori. Danas sam upoznao Dr Milenka Čabarkapu. Saobraćajnog inženjera čiji su naučni radovi objavljeni u Velikoj Britaniji. Njima je dobar. Nama nijesu naši dobri ni kada su Englezima. Riješio bi problem saobraćaja u Podgorici sa dvije trolejbuske linije besplatne za građane. Zlatica – Zabjelo i Tološi – Stari aerodrom. Emisija štetnih gasova nula. Nevjerovatan benefit za zajednicu. Pretvaranje centra Podgorice u pješačku zonu. Automobilski saobraćaj bi se redukovao makar za polovinu.
Problem je što naši poslanici pričaju samo o sebi i u prvom i u trećem licu. To je etički jednom riječju onanija ili pucanj u prazno. Srebroljublje.
Etika je pitanje mentalne higijene.
Ono što kod drugih prezirem, sebi ne dozvoljavam…
Projekti i znanje – a ne zvona i praporci!
