Pretjerana estradizacija ramazana sakriva njegovu suštinu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Vjera nije uživanje, nego svakodnevna drama življenja: borba sa šejtanima u sebi i svijetu.
Samedin Kadić: Pretjerana estradizacija ramazana sakriva njegovu suštinu_6248d969c0d47.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Muslimani širom svijeta su ušli u ramazan, sveti mjesec tridesetodnevnog posta; duhovne i fizičke obnove. Za Samedina Kadića, bosanskohercegovačkog filozofa, književnika i publicistu, to je prilika za revitalizaciju osnovnih ljudskih čula.

Smisao ramazana, kako to razumije Kadić, trebala bi da se ogleda u individualnom sabiranju i sazrijevanju. A kako se važne stvari mogu iskusiti jedino u tišini samoće, a ne u buci svijeta, „idealan ramazan bi bio kada bismo mogli ostaviti mobitele i druge ekrane na mjesec dana“. Pošto su iza nas godine pandemije, „ramazan je prilika i da obnovimo socijalne kontakte i neposredne susrete“, rekao je Kadić u intervjuu za Al Jazeeru.

Jednom ste napisali da vas nerviraju romantičarski napjevi u kojima je ramazan lišen nesanice, gladi, žeđi, panike, iznemoglosti. Mistificiramo li religiju katkad i previše?

– Ono na što sam mislio jeste, zapravo, pretjerana estradizacija ramazana koja sakriva njegovu suštinu. Ramazan je postao roba. To, opet, nije nešto novo, ako u imamo u vidu univerzalnost tržišta u savremenom društvu. To društvo je u potpunosti uklonilo bitna pitanja i trivijaliziralo viša značenja. Vjera i pitanja smisla života su svedena na nivo tv-limunada.

Čitajući ponovo Kafkinu priču „Umjetnik u gladovanju“ naumpalo mi je da će neki medij, prije ili kasnije, uvesti live prijenos posta. Kamera snima religijske celebritiye dok poste – zamislite! Sjede; prevrnu sahifu; prošetaju do džamije; pogledaju na sat; malo dremucnu na kauču; odgovore na poruke; odu pred iftar do pekare; malo provaze čeljadi; rastope topu; pristave kahvu. Terry Eagleton lijepo piše o stalnom „otjecanju“ smisla iz javne sfere, usljed čega smisao mora stalno biti reproduciran. Otuda estradizacija religije, otuda navala gurua, duhovnih „masera“ i life-chouch-eva.

Komercijalne (i političke!) sile agresivno kolonijaliziraju mjesta sa tradicionalnim zalihama smisla. Zato je ramazan toliko zanimljiv medijima. Ali to je umjetno pumpanje smisla. Ukratko, radi se o jednoj zabludi da duhovnost mora biti nešto egzotično, sentimentalno i ezoterično, a ne nešto svakodnevno i obično.

Često se može čuti, pa čak i od onih koji nisu muslimani, da je ramazan u Sarajevu posebno iskustvo. Imate li vi takav osjećaj i takva iskustva, ili je i to stvar lične percepcije?

– Ramazan je svugdje lijep. Oni koji potenciraju sarajevski ramazan, misle na njegovu socijalnu dimenziju: mukabele, iftari, teravije, druženja. Ali to je samo jedna dimenzija, i to veoma važna. Smisao ramazana, kako ga je razumijem, ogleda se ipak u individualnom sabiranju i sazrijevanju. Vjera nije uživanje, nego svakodnevna drama življenja: borba sa šejtanima u sebi i svijetu. U bjesomučnoj trci, u koju se pretvorio ljudski život, čovjeku treba predah. Važne stvari se mogu iskusiti jedino u tišini samoće, a ne u buci svijeta.

Idealan ramazan bi bio kada bismo mogli ostaviti mobitele i druge ekrane na mjesec dana. Jer mi smo potpuno premješteni iz fizičke stvarnosti u imaginarne prostore i simboličke mreže koje zatupljuju ono ljudsko u nama. Ramazan je prilika za revitalizaciju doslovno osnovnih čula, revitalizaciju naše dječije sposobnosti da osjetimo prirodne elemente i fizički svijet kao takav. Kakav je smisao čitanja Objave koja nas poziva da posmatramo fenomene fizičkog svijeta i razmišljamo o njima, ako nismo sposobni da fizički svijet uopće čulno registrujemo?

Pošto su iza nas godine pandemije, ramazan je prilika i da obnovimo socijalne kontakte i neposredne susrete. Mada, mislim da smo se svi prilično odvikli od toga. Imamo svoje Viber i WhatsApp grupe i imaginarna Facebook prijateljstva.

Nerijetko ste oštri prema muslimanima, zbog njihove „hronične nemoći da prekorače ograde svog svijeta”. Kako vidite tradiciju bosanskih muslimana, je li ona dovoljno vidljiva u okvirima evropske kulture?

– Mislim da izraz „oštar“ nije odgovarajući. To može da govori o reduciranom kritičkom potencijalu kod muslimana, gdje se i najobičnije kritike ili čak opservacije percipiraju kao „oštre“. Pitanje odnosa muslimana i slobode je zasebna tema: kako to da su muslimani, koji deklamativno robuju samo Bogu, postali toliko neslobodni i tako grozne kukavice. A pod „nesposobnošću muslimana da prekorače ograde svog svijeta“ mislio sam na to da muslimani, kao i vjernici drugih tradicija, često nisu u stanju da univerzalne vrijednosti svojih tradicija prevedu na univerzalni jezik. To je uzrok brojnih nesporazuma.
Kada je riječ o vidljivosti bosanskohercegovačke muslimanske tradicije, naravno da ona nije dovoljno vidljiva.

Proteklih tridestak godina smo imali, zahvaljujući povijesnim i geopolitičkim okolnostima, veliku priliku da svoju tradiciju učinimo globalno vidljivom. Nismo to učinili. Štaviše, mi smo aktivno promovirali tuđe tradicije na štetu svoje. Koliko mi je poznato Uprava za obrazovanje pri Rijasetu IZ pokrenula je veliki projekat pod nazivom Pod nebom vedre vjere: Islam i Evropa u iskustvu Bosne, čiji je cilj predstavljanje Evropi, pa i svijetu, naše autentične bosanskohercegovačke tradicije. Riječ je o velikom naučno-istraživačkom projektu, u kojem učestvuje najmanje četrdeset etnologa, historičara umjetnosti, različitih kulturnih radnika itd., kojim ćemo se integralno predstaviti najširoj publici, kako u Zapadnoj Evropi tako i u regionu, u formi relevantnih izložbi. Planirani su, koliko mi je poznato, i virtualni muzej i web-stranica kao jedan reprezentativan repozitorijum tekstova o našoj tradiciji.

Činjenica je da evropska kulturna i politička javnost ne poznaje u dovoljnoj mjeri islamsku kulturu u Bosni i Hercegovini. Ali da ne otkrivam previše, u toku u ramazana će biti održana press konferencija na kojoj će ovaj veliki projekat biti detaljnije predstavljen.

Vaši tekstovi često lebde između duhovnosti i duhovitosti. Dokazujte li time da islam nije samo skup strogih pravila?

– Islam jeste skup strogih pravila. Ali to ne znači da je opskuran, kakvim ga zapadni mediji predstavljaju. Naprotiv, islam je vedar i veseo. Posebice živi, svakodnevni islam. To što ste pitanje „duhovnosti i duhovitosti“ doveli u vezu sa strogoćom pravila je nešto posve drugo. To je pitanje granica, koje nije čak ni striktno pitanje religije, već kulture. Ljudi ne samo da ne mogu funkcionirati bez granica, već i podsvjesno žele granice. Svijet bez granica je svijet pustinje. S druge strane, pretjerane granice paraliziraju kretanje. Islam, kako ga ja razumijem, jeste svijet uravnoteženih granica.

Već treći ramazan dolazi u vrijeme šire društvene krize, prvo pandemija korona virusa, a sada i strah od nepredvidivosti rata u Ukrajini. Šta možemo naučiti iz vremena koje je iza nas?

– Pandemija COVID 19 je bila jedan totalni povijesni događaj – kao, recimo, Drugi svjetski rat. Samim tim, ona je postala naš epohalni reper. Prvo, pandemija je ogoljela biopolitičku stvarnost u smislu da je razotkrila vanredno stanje kao temeljno stanje političkog života. Države mogu da suspendiraju zakon i da se društveni život opet odvija. Problem je što se vanredno stanje često tumači kao bezvlašće, pa onda pojedinci iz državnog aparata to koriste za razne manipulacije. Vanredno stanje ne znači potpuno poništavanje države kao takve. Naprotiv! Država treba da preuzme još veću odgovornost.

Naprimjer, ne može neki medžlis da uvozi vakcine. To moraju da rade nadležne institucije. Drugo, pandemija je radikalno izmijenila obrazovanje. Prelazi se na online model. On će da ostane. Agamben piše rekvijum za studente. Naravno, misli na tradicionalnog studenta koji je svoj intelektualni profil gradio kako istraživanjem, tako i živim dijalogom. Univerzitet, kao hiljadugodišnja tekovina, neće nastaviti da postoji u starom obliku. Znanje postaje čisto pragmatički resurs. Treće, nova društvena stvarnost je izmijenila komunikaciju i socijalnu distancu, do te mjere da je skoro pa ukinula fizički kontakt. To će da ima strašne psihološke posljedice.

U vremenima kriza, kada ljudi ostaju bez oslonca i kada se osjećaju nedovoljno integrirani u društvo, a o tome je pisao Durkheim povodom fenomena samoubistva, ljudi postaji psihički labilni. Dolazi do onoga što on naziva anomijom: slom normativnog okvira iz kojeg slijede psihološki brodolomi. Dodatni problem je što dolazi do smanjenja solidarnosti jer su svi na neki način okrenuti prema samima sebi. Sve navedeno je, naravno, imalo implikacije na religijski život.

Vjerske zajednice, koje su po definiciji spore i konzervativne, bile su primorane da se pokrenu i promisle o jednoj novoj stvarnosti i odgovorima na tu novu stvarnost. Ali iskreno, kada je krenula pandemija i kada su, zbog zabrane okupljanja, bogomolje ostale prazne, na trenutak sam pomislio kako počinje epohalni kraj religije, a nastupa doba vjere.

Razgovarao: Armin Aljović (AJB)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.