Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Danas mostarski Sarajlija, rođen i odrastao na Vratniku u Sarajevu, neposredno uz Jajce kasarnu.
Vremešni čovjek, osamdeseto-godišnjak, sa izuzetnim životnim i radnim iskustvom, visoki intelektualac, bivši graditelj velikih industrijskih objekata, profesor, poliglota i nacionalni šahovski majistor, čemu i zahvaljujem za izvrsnu memoriju, prisjećam se svih događaja uoči dana oslobođenja rodnoga grada 06. aprila 1945. god.
Sa ove vremenske distance i današnjeg vremena, sve ovo što je prohujalo poput cunamija, ipak ostavlja u mojoj memoriji dobre i loše emotivne događaje, koje želim rado podijeliti sa mojim čitaocima i prijateljima.
Zašto ne početi sa pjesmom naših muzičkih i narodnih legendi, poput rah. Zaima Imamovića ili rah. Safeta Isovića ili Joze Penave i brojnih drugih, koji otpjevaše ovu meni tako dragu pjesmu:
„Vratnik pjeva, nikad ne tuguje
Sarajevom pjesma odjekuje
ja miline kad s vratnik mejdana
pusta mladost prodje raspjevana
Sarajevo bez vratnika šta je
Sarajevo bez vratnika šta je
tamo pjesma, nikad ne prestaje
tamo pjesma, nikad ne prestaje
Pod beharom, ljeti ušsljiviku
ašikuju momci na vratniku
bez Zmajevca kule i mejdana
teferiča ni uranka nema.“
Uoči šestog aprila u noći, kroz Višegradsku kapiju, ušle su prve partizanske jedinice za oslobođenje grada Sarajeva, 16. muslimanska NOU brigada.
O6. aprila 1945 godine slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno.
Ispod Višegradske kapije, na par stotina metara se na Vratniku nalazila i moja osmogodišnja škola, koju sam pohađao i završio.
Naša roditeljska kuća, moje tetke i tetka, koji su nas odgojili i školovali, odrastali smo bez roditelja, nalazila se u neposrednoj blizini čuvene sarajevske Jajce kasarne.
U ovoj kasarni bili su i prolazili svi neprijateljski bojovnici, fašisti, ustaše, domobrani i ini, ali našu srpsku kuću i porodicu niko nije uznemiravao, upravo zahvaljujući našim divnim komšijama Bošnjacima.
Upravo se, na današnji prvi dan Ramazana i prisjećam, te mladosti i ljepote druženja, poštovanja i međukomšijskih odnosa, jer smo zajednički slavili i Bajrame i Božiće i Vaskrse i slave i sve druge prijatne i slavljeničke dane.
Naša velika avlija sa kaldrmom i puna mirisa jorgovana, koji je u izobilju rastao, a tom slavljeničkom prigodom mirasale su sve kućne prostorije mirisom jorgovana.
Prisjećam se, kao dječak i pionir, da bi nam brojne komšije na kurban Bajram donosile i darovale obilje kurbana, a zato bi ih, moja tetka i tetak, redovno pozivali i gostili na dane naših slavljeničkih dana.
Da, bila su to vremena kada se uvažavalo i poštovalo zajedništvo i različitosti u vjeri i običajima, kada je čovjek bio čovjek i ljudske vrline su dolazile do izražaja, bez obzira i na ratna vremena i na neimaštinu.
Sjećam se, da su nas naše komšije uoči toga datuma ulaska naših jedinica u Sarajevo, ipak za svaki slučaj pozvali u goste i njihov smještaj, jer je prema kazivanju u kasarni Jajce zadržan neki određeni odred ustaša, koji su trebali učiniti i neka posljednja zvijerstva.
Dokaz za ovu tvrdnju svakako je činjenica, da su ranijim ulaskom oslobodilaca na Vratnik, oni bili iznenađeni, da su pobjegli u podzemni tunel koji je izlazio na Bantbašu, ali su docnije svi bili pohvaćani i likvidirani.
Sutradan, tj. 06. aprila u rane sate, naša brojna raja sa Vratnika, među kojima sam se našao i ja kao dječak i pionir, nagrnuli smo u ovu Jajce kasarnu, da bi svaki od nas ponešto jamio, primjera radi moj stariji brat biciklo, drugi razne pištolje i municiju ili drugu i različitu opremu i stvari, na dohvat ruke.
Prisjećajući se tih dana, nisam mogao odoliti i mojim svježijim sjećanjima iz agresorskog perioda i 09. maja 1993 godine u gradu Mostaru, kada su naši susjedi izgonili iz domova komšije, progonili ih na igralište, da bi ih docnije zatvarali u njihove brojne logore, od Heliodroma u Mostaru do Dratelja i brojne druge.
Ustaški krvnik Vjekoslav Maks Luburić Vjekoslav bio je ustaški časnik, zapovjednik Koncentracijskog logora Jasenovac, rođen u Hercegovini.
Sjećam se i kao dječak, da je u Sarajevu, krajem marta 1945 god. Vjekoslav Maks Luburić povješao po gradu 55 ilegalaca koji su prethodno mučeni u tzv. “Luburića vili” na Skenderiji. Nakon strašnih mučenja (peglanja, kuhanja, kidanja) mnogi antifašisti su već mrtvi bili obješeni kako bi zastrašili Sarajlije.
Dakle, ta ista ustaška ili NDH-ova ideološka matrica, u ruhu HDZ-ovaca i oca nacije Franje Tuđmana, poput pipaka otrovne hobotnice zaživjela i djelovala u Mostaru i Hercegovini ovih 90-tih godina.
Ništa čudno niti neobično, ako mi građani Mostara i danas hodamo ustaškim ulicama od Mile Budaka ili Jure Francetića ili Alojza Stjepinca ili drugih neznanih njihovih “junaka” sa Blajburga i tih mračnih vremena njihovog postojanja i djelovanja u službi fašizma i ovdašnjeg nacionalizma.
Danas, poslije toliko post dejtonskih godina trpimo i slušamo HDZ-ovske jadikovke i njihove laži o ugroženosti, po Gebelsovoj informativnoj matrici, umjesto istinskih činjenica da nam ovaj HDZ-ov nacionalistički i proustaški čimbenik stalno nameće torturu, pritiske, diskriminaciju i majorizaciju, u svakom pogledu i u svim našim institucijama vlasti, posebno gdje su u većeini.
Ne zaboravimo niti scenu iz filma rah. Hajrudina Šibe Krvavca “Valter brani Sarajevo” snimljenu upravo ispod zidina Jajce kasarne, kada visoki Njemački oficir, svojim saradnicima pokazujući na grad Sarajevo i njegovu divnu panoramu sa ovoga mjesta, uzvikuje: “Das ist Valter” htio je reći da je Sarajevo grad taj Valter, kojem nisu mogli stati u kraj, da bi nesmetano izveli svoju operaciju “Laufer”.
