Ferid Muratović – poetske misli koje putuju ka Crnoj Gori i Bihoru 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Poetski ali i prozno postignuta sazrelost emocija Ferida Muratovića i vizija u ovom jednom i jedinom, a prolaznom zemaljskom, životu čine ga posebnim i izdvajaju od mnogih drugih autora.
BF6A0033-B3EA-4F91-8F3B-D8B7060CA9F7
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ferid Muratović, rođen 1973. godine u Petnjici, Crna Gora. Godine 1991. Došao u Luksemburg gdje i sada živi. Napisao je tri knjige poezije: ,,Spremište za moju tugu” (2012), ,,Pjesma noći” (2014), ,,Jorgan od kamena (2016) i knjigu proze ,,Čovjek u vodi” (2017). Sve njegove knjige objavio je Literarni klub ,,Husein Bašić” – Luksemburg. Saradnik je revije ,,Bihor” gdje vodi rubriku za sport koja tretira mlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.

Ferid Muratović predstavlja mladog pisca koji je daleko od svoje rodne Petnjice otisnuo se na daleke a često i neizvjesne muhadžirske (iseljeničke) puteve. Noseći sa sobom onu jaku ličnu crtu Crne Gore u kojoj je ponikao. Godine se polako nižu a sa godinama nastale su i zbirke poezije koje odslikavaju njegovu ličnost.

Poezija Ferida Muratovića, predstavljao snovne poetske teme koje su zapravo samoosvješćivanje bića, pokušaj osvjetljavanja čovjekove biti kroz rečeno, kroz dodire u duhu i vrijednovanje čovjeka i života spram ljubavi i humanih životnih vrijednosti. Mnogi stihovi su, gotovo, sentence mudrosti, definicije o mudrosti, riječima, kroz koje putuju misli, u poeziji, osjećanjima, životu i smrti. Kroz svoju poeziju i odabrane pjesme autor neophodno sjedinjuje afirmativno i degradirajuće u ovom vremenu kroz kontakte sa drugima, kroz upućivanje ka vječnim vrijednostima života (u nekim tuđim i dalekim daljinama) koje ne zastarijevaju te na taj način oživljava ljepotu mudrosti prethodnih generacija koje su otišle van svog rodnog kraja.

Dok sam čitao Feridovu poeziju, proživljavate svojevrsni veliki napor ljudskog duha koji teži ka imenovanju, kovanju metafora, ispredanju iseljeničkih priča i nostalgija. Poezija i strah su njene forme. Mitovi pokušavaju da preobraze užase u priče, da bi sapele strah kao što imamo u pjesmi ,,Srebrenica. ” Muratovićeve suptilne poetske teme prati hod na marginama između literature i filozofije, tematski iskazujući egzistencijalna pitanja. Poezija kao izraz čiste ljubavi, duševnih i duhovnim senzacija bitna je karakteristika Muratovićevog bića koje je potpuno okrenuto drugima i koje tu svjetlosnu (iseljeničku) supstancu neprekidno i nesebično emanira i literarno oživljava kako u poeziji, tako i u prozi i ukupnom svom aktivizmu. Ima pjesnika koji veruju u nadahnuće i onih koji ga poriču, kod Muratovića je ono očigledno jer ga otkrivaju lirsku snagu obeliska kada je njegov duh najproduktivniji i đe je najintimnji literarni iskaz.

Ferid Muratović je jedan od onih budnih pjesnika koji osluškuju treptaje svog rodnog kraja kao otkucaje sopstvenog srca, ali koji svjesna ustrojstva civilizacije i neophodnosti suprotstavljanja zlu, šire svjetlost svog poetskog bića na sve strane pokušavajući da bar djelimično rasvijetle taj sveopšti mrak ljudskog posrnuća u koji često svijet zagazi. Poezija je oduvjek bila sinonim svjetlosti i filozofi su je uvjek izjednačavali sa svjetlošću čega je i Muratović svjestan. On, zapravo, svo vrijeme podsjeća na arhetip, na ono fundamentalno u insanu (čovjeku) a to je ideja dobra koja se mora vrlo svjesno sprovoditi i njome treba podsticati druge da se osvijeste.

Poetski ali i prozno postignuta sazrelost emocija Ferida Muratovića i vizija u ovom jednom i jedinom, a prolaznom zemaljskom, životu čine ga posebnim i izdvajaju od mnogih drugih autora. Jednostavnost nizanja slika u stihu je predominantna, pjesnik je gospodar svojih riječi, dozvoljavajući im često i slobodu, da se nađu u neobično lijepim i zanimljivim sintagmama.

Upravo u ovakvim vremenima trebaju nam pisci poput Muratovića ali i na desetine takvih pjesnika i književnika koji se neće stidjeti svoje lijepe i duhom bogate istorije Bošnjaka ali istorije, Crne Gore. Već će duboko zaroniti u sebe i svoje nacionalno nasleđe, sačuvati ga, od zaborava i asimilacije. Okrenuti se već rođenima mladima i onima (koji će se tek roditi!); podstaći ih da gledaju na stranu na kojoj sunce izlazi, a ne na stranu sa koje dolazi tama. I podsjetiti ih uvjek da su najljepše boje Bihora i Crne Gore. Preplitanjem hronološkog i retrospektivnog nizanja stihova Muratovića poezije je odslikana u kratkim crtama životna priča. Zato sam siguran da je vrijeme poezije i proze tek pred njim u svim narednim godinama koje će ispuniti duhom nadahnute stihove i brojne prozne elemente.

Poezija i proza Ferida Muratovića

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.