Opasni snovi kosmopolitizma

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
No Luck
No Luck
Istorija je prepuna tragičnih dokaza da je promocija apstraktnog koncepta čovječanstva u najviši ideal, opasna zabluda i instrument velike podvale.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Doživljaj pripadnosti cijelom ljudskom rodu i iz njega izvedeno saznanje o suštunski jednakoj vrijednosti svih ljudskih bića, oduvijek su bili prisutni u svakom, recimo to tako: normalnom čovjeku! Još prije više od 3000 godina, snaga ovog doživljaja i uvjerljivost spomenutog saznanja, inspirisali su ljude obdarene dobrotom srca i talentom filozofske sinteze da ih pretoče u filozofiju kosmopolitizma kao najviši moralni i politički ideal čovječanstva, sa devizom:

Kosmos je naš zajednički dom, naš istinski polis, naša jedina država, a mi smo svi jedan rod. Gens una summus!

Iako je ostao trajno prisutan kroz cijelu dosadašnju istoriju ideja, kosmopolitizam je tavorio na marginama njenih glavnih tokova. Snažan podsticaj došao je iz pera poznatog francuskog mislioca Monteskjea, koji je sredinom 18. stoljeća, u jeku prosvjetiteljstva, kosmopolitizmu dao krila svojom čuvenom rečenicom:
„Ako bi nešto koristilo mojoj naciji, a nanijelo štetu nekoj drugoj, ne bih to preporučio mom vladaru, jer sam u prvom redu čovjek a tek potom Francuz; nužno sam čovjek, Francuz sam slučajno.“

Plemenita i uzvišena, ali nažalost, netačna misao. U stvarnosti, niko se ne rađa kao čovjek, pa se tako ni Monteskje nije rodio kao čovjek nego upravo kao Francuz.  Od majke Francuskinje i oca Francuza. Inače ne bio bio Monteskje, nego biće bez svojstava, puka apstrakcija: čovjek! Svaki čovjek se rodi sa svojim konkretnim fiziološkim osobinama, naslijeđenim od roditelja, u konkretnom socijalnom i kulturnom miljeu. Ni drvo ne niče kao drvo, nego samo kao taksonomijski precizno određeno drvo: šljive, kruške, stablo bora. I ne bilo koje šljive, kruške, bora, nego recimo, šljive požegače, kruške jeribasme, crnog bora. Ni životinje se na rađaju kao  životinje, nego kao slon, komarac, ajkula, jastreb. I tada, samo kao konkretne jedinke podvrsta kojima pripadaju njihovi roditelji.

Niko se ne rađa apstraktno. Rođenje je uvijek konkretan čin, nesvodiv na zajednički imenitelj. Novorođenče potiče od konkretnih roditelja, pripadnika konkretne rase, podneblja, kulturne, jezičke i duhovne tradicije. Previdom ove činjenice, pada u vodu koncepcija kosmpolitizma i pojavljuje se skriveni totalitarni karakter čak i najplemenitijih ideala  jedinstvenog čovječanstva.

U svjetlu istine da se svi rađamo kao djeca svojih roditelja i pripadnici svoje rase, kulture, nacije, Monteskjeov kultni iskaz se preokreće i glasi: „Nužno sam Monteskje i  Francuz a slučajno sam – čovjek!“ Jednako tako je i postojanja svake konkretne rase, kulture, nacije, naroda, plemena, pojedinca – nužno,  dok je njihovo  svođenje na apstraktni zajednički imenitelj čovječanstva, kao stvar konvencije – slučajno! Problem nastaje kada se iz premisa tog apstraktnog zajedničkog imenitelja izvodi zaključak da je konvencionalni koncept čovječanstvo neuporedivo važniji od bilo koje konkretne ljudske zajednice, bez obzira da li je riječ o vjerskim ili političkim grupama ili čak i cijelim narodima.

Istorija je prepuna tragičnih dokaza da je promocija apstraktnog koncepta čovječanstva u najviši ideal, opasna zabluda i instrument velike podvale u kojoj su stradali milioni konkretnih ljudi  a stotine plemena i mnogi narodi bili zatrti, te da je  kosmopolitski san jedinstvenog ljudskog društva u biti kobna totalitarna distopija. U realnosti, postoje samo konkretna društva, sa sopstvenom istorijom, kulturom, tradicijom, jezikom, političkim sistemom, duhovnim vrijednostima. Realizacija programa jedinstvenog ljudskog društva, podijelila bi sva postojeća ljudska društva, sve narode i sve nacije u dvije kategorije: 1. S jedne strane kao predstavnik tog ljudskog društva¸ bila  bi država  globalizator, sa svim odlikama autentičnog društva, sopstvenim političkim sistemom, nacijom, istorijom, kulturom, jezikom, duhovnim vrijednostima; 2. S druge strane našle bi se sve ostale države, narodi, nacije i politički sistemi koji bi izgubili sve svoje odlike i degradirali se na inferiornu imitaciju i puke epigone globalizatora.

Postojanje je apsolutni čin koji u toj ravni izjednačava sve što  jeste! Zvijezde jesu, i cvijeće u livadi jeste; okean  jeste, greben u okeanu takođe jeste;  čovjek jeste,  lula koju drži u ruci jeste, isto kao  jeste i dim koji izlazi iz lule. Ali ništa od svega što jeste, nije isto. Zvijezde su zvijezde, cvijeće je cvijeće, okean je – okean, greben je greben, čovjek je čovjek, lula je lula a dim je dim. Ni dva čovjeka, ni dva naroda nisu isti. Razlike postoje i ne mogu se ukinuti. Poricanjem razlika, poričemo i čovjeka i narod. Priznanjem tih razlika, priznajemo da je čovjek – čovjek,  narod – narod a da je Monteskje bio realno i nužno Monteskje a ne asptraktno kosmopolitsko priviđenje – čovjek, šta god ko o tome mislio.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.