Tačka umesto tri tačke

Da i ne pominjem koja su još „svetska čuda“ svojim očima videle generacije koje su o izvozu i uvozu struje ili pšenice saznavale samo iz osnovnoškolskih udžbenika a ne iz svakodnevnih obraćanja predsednika zemlje.
Ilustracija: Forma & co
Ilustracija: Forma & co
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ako postoji genocid, a postoji, ako postoji urbicid a ova vlast nam pobi silne gradove, ako postoji i ekocid koji je ova vlast takođe izvršila i to priznala kroz usta predsednika Srbije kad je rekao da nema pravo da uništava više života nego što je to predviđeno prvobitnim planovima, kako se onda zove organizovano, plansko i sistematsko uništavanje zdrave pameti i koliko se za takvo delo robija jer je to baš ono što ova vlast radi svih deset godina otkad se ustoličila (via Tomislav Nikolić i Ivica Dačić) i što nam je tadašnji prvi potpredsednik vlade odmah i najavio pričajući o promeni mind set-a samo što nismo ni slutili da je njegov plan – podesiti način razmišljanja na fabričko podešavanje od pre pedeset i sto godina i navesti celu naciju da se, dok od nje traži mandat za svoju treću petoljetku vlasti, divi pregnućima i postignućima onih davnih petoljetki i kolektivno zaboravi da je još sedamdesetih postojao poslovni voz/vlak Beograd-Zagreb koji je takođe imao stjuarde/stjuardese (imao bi zasigurno i internet da je postojao) i prelazio više od 400 kilometara za tačno četiri sata, da su u to isto doba postojale i „kapije Beograda“ koje su projektovale i izgradile domaće firme, iste one koje su slične nebodere tada gradile i po pesku arapskih zemalja odakle su u Beograd na vodi i prekopirane istočna kapija Beograda sa Konjarnika i zapadna sa Novog Beograda, s tim što je ova potonja čak imala a valjda još uvek ima i kružni restoran na vrhu Genexove kule koji se u početku neprekidno rotirao oko svoje ose (plači, Beograde na vodi) da i ne pominjem koja su još „svetska čuda“ svojim očima videle generacije koje su o izvozu i uvozu struje ili pšenice saznavale samo iz osnovnoškolskih udžbenika a ne iz svakodnevnih obraćanja predsednika zemlje koja se tada nije nazivala Zapadnim Balkanom (jeste li i vi primetili da se referenca Zapad na nas odnosi samo u sintagmi Zapadni Balkan?) kao i da su putovale i drugačije a ne samo stranačkim autobusima pa nikakvo ministarsko derle nije moralo da ih preko televizije upozorava da ne pretrčavaju „brzu prugu“ (i da se sakriju iza stolice kad se na bioskopskom platnu pojavi voz?), da su videle i more i inostranstvo a ne samo domaće banje pa i njih jedino zahvaljujući državnim vaučerima, da su imale poslove za koje dress code nije podrazumevao pelene, da su diplomirale u pravim a ne stranačkim školama i da su uopšte živele u dvadesetom i dvadest prvom veku a ne samo u poslednjih deset godina tokom kojih nam je tekuća vlast toliko ispirala mozak ubeđujući nas da smo i mi i zemlja u kojoj živimo bili niko i ništa pre nje – da je zaista zaslužila da se na nju stavi tačka (vlast, a ne zemlja, naprotiv, na nju, zemlju ne treba da stavimo tačku ma kakvu vlast imali) a bogami je i ovaj tekst zaslužio bar jednu tačku kad smo već kod toga.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.