Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Održivi razvoj je filozofija, umjetnost i kultura življenja jedne zajednice na datoj teritoriji koja je organizovana kao država, a u skladu sa razvojem svojih potencijala i resursa. To je projekat razvoja sa mjerljivim ispunjenjem projektovanih ciljeva po fazama, a prema projektom zadatom razvoju u narednih 50 godina, recimo. Trasirani put razvoja je osnova djelovanja svake Vlade, sa mogućim poboljšanjima tokom protoka vremena. To je korišćenje resursa, kako ljudskih, tako i prirodnih u njihovoj najupotrebljivijoj namjeni, sa očuvanjem supstance. Projekat postavljen u nivoima razvoja od mjesne zajednice do države kao cjeline. Jednostavno – projekat uspjeha jedne zajednice na svim nivoima u projektovanim i očekivano predviđenim kretanjima, kao i spremnost zajednice da odgovori na sve događaje koji su neočekivani, kao što su moguće kataklizme – prirodne katastrofe ili oružani sukobi. Za ostvarenje tog projekta potrebni su najbolji među nama. Altruisti i vizionari – koji se prepoznaju kao takvi sa projektima koji stoje iza njih.
Gdje je Crna Gora sada?
Mislim da se nalazimo na nivou Finske iz XIX vijeka, koja je tada bila sinonim za deveti krug pakla. Močvarna, hladna i besperspektivna. A onda su odlučili da kao zajednica ispred sebe isture najbolje. I tako je jedan obućar napravio obuću za Švedski dvor, koja je postala moderna na dvorovima širom Evrope. Ovo nije priča o Pepeljugi. Nema nikakvih vradžbina. Vrlo je bitno da budemo svjesni gdje se zapravo nalazimo u realnom vremenu – nalazimo se u XIX vijeku. To su potvrdile i proslave u Beranama i Ulcinju, koji, kao i svi gradovi u Crnoj Gori, moraju imati svoje projekte razvoja. Nemaju ih. Ali imaju političke “elite” koje su same sebi dovoljne.
Očigledno je i iz narativa koji se koristi da smo u nekoj fazi latentnih rovovskih nišanjenja. Uslovljavanja, prijetnji i uvreda, što je apsolutno neprihvatljivo. Da bi se političari baš onako dobro srozali u narativu, ostalo je da počnu da kunu i proklinju i otvoreno psuju kao u nekadašnjem parlamentu Srbije, koji sada više ni ne postoji.
Održivi razvoj ne prepoznaje plemena, nacionalne odrednice ili religijske pripadnosti. Prepoznaje samo zajednicu građana koja će odabrati one koji će je povesti na zelenu granu.
Osim projekta održivog razvoja u narednih 50 godina, oko koga bi se sabrali, moramo biti spremni da se suočimo i sa vanrednim situacijama, a to su recimo spremnost odgovora na prirodne katastrofe. Ne smijem da pomislim šta bi se desilo da je bio zemljotres prošle nedjelje. Jedan očekivani kao 1979. od IX stepeni po MCS skali. Da li bi i onda čekali da se završe izbori u Beranama ili Ulcinju?
Odgovor na to je dao požar i to martovski u Kolašinu. Izgore Kolašin, a političari se češljaju. Možemo smatrati da nemamo službu za vanredne situacije. Možemo smatrati da nemamo ni vatrogasce jer nemaju s čim da rade. Imamo avione MUP-a koji ne mogu da lete jer nemaju dozvole, a koji više liče na komarce. Pa i da su mogli da polete, ne bi puno pomogli. Kao ni helikopteri MUP-a sa sve kantama vode. Ako uključimo statistiku i istorijski prikaz onoga što je u Crnoj Gori sagorelo u požarima u proteklih 15 godina – jasno je da su još tada trebali biti kupljeni kanaderi. One što smo imali, prodali smo Grčkoj. Njima valjaju.
Kada je gorio dio NP Durmitor u jednom trenutku je tadašnji predsjednik Vlade CG rekao da se nadaju da će pasti kiša. “O tempora, o mores!” Očekivao sam da mu savjetnici očerupaju kakvu pticu i nasade mu pera po glavi, a on počne molitveni ples Manituu.
Pa kad smo već kod metafora – u Kolašinu, a i na drugim mjestima, ima i onog mrava kojem se car Solomon čudi gdje je krenuo da gasi požar s kapljicom vode. Mrav mu je rekao da će on uraditi sve što je do njega i što može. Zato je bitno da svaki sistem ima jednog Aleksandra Dragićevića. Neron je makar zapalio Rim. Naši političari su slavili i ignorisali Kolašin, praveći od sebe cirkusante.
Prošle nedjelje je bila i debata oko HE Komarnica. Bilo je jako interesantno. Kao neko ko je iz Pive, znam da je Piva od HE Mratinje dobila samo potop. I to je sve! Potapanje prirodnog blaga, u ovom slučaju Komarnice, je apsolutno neprihvatljivo. Prirodnog blaga Crne Gore. Posebno sam bio impresioniran Milutinom Đukanovićem. Najprije njegovom nervozom, koju razumijem, jer nije navikao na oponente. Prvo – nije bio pred auditorijumom Nove Srpske Demokratije koja mu kliče i trepće, nadajući se u njega, kao mesiju, da će da za njih napravi obećanu zemlju u kojoj će Srbi živjeti kao i svi ostali – koji su svi opet Srbi samo što su zabagovali, a kako blagoslovi jednom patrijarh Irinej – u Crnoj Gori u kojoj Srbi žive gore nego što su živjeli u vrijeme NDH. Džaba mu bi kamilavka.
Drugo – nije lako izaći iz komfora obožavatelja Srpskog sveta u Maloj Ukrajini kako uporedi drugi crkveni velikodostojnik, jer si pred onima koji su protiv projekta, koji opet isti Milutin već doživljava kao svoj projekat. Treće – pokušaj svođenja odluke kroz referendumsko izjašnjavanje samo žitelja Šavnika i Plužina je simpatičan pokušaj banaliziranja debate. Na kraju hit – Milutinova fascinacija WeTransferom-om kroz obrazlaganje netransparentnosti podataka i obraćanje sagovorniku da on napravi sajt (!) je gledalište ostavila bez teksta. Jer WeTransfer traje samo sedam dana reče Milutin. Predlažem da neistomišljenike WeTransfer-om pošalje za Finsku na sedam dana, pa dako nas neko downloaduje tamo. Ako ne, biće da ćemo doživjeti expired. A to bi značilo da bi Milutinu moglo pasti na pamet da nas sve nareže na CD. Trajno.
Održivi razvoj je i fizika i metafizika. Ali za to je potreban projekat i bolni rezovi od kojih svi bježe. Zbog toga se ni ne rade projekti koji bi promijenili sve na bolje, jer je jedino bitan siguran glas i projekcija učešća u vlasti. Ne boje se samo oni koji znaju. Boje se jedino oni koji misle da znaju, znajući sasvim sigurno da je dovoljno reći Održivi razvoj i to je sve. Bez da znaju da vam nabroje koja su to poglavlja potrebna da se zatvore radi pristupanja EU. Poglavlja su kao otvorene knjige. Kao i političari u CG koji se sada čistije vide nego ikad. Najveći benefit građana ove zemlje od 30.08.2020. je da se promjena nije desila. Desila se zamjena, gdje je preuzet isti model sistema koji je trajao od 1989. Nema napretka sa matricom koju je utemeljio bivši DPS, a koju danas živi 90% poslanika u Parlamentu.
Projekat Ekološke države, koja je u Ustavu Crne Gore tako definisana, je najbolji primjer. Uradilo se ništa. Predrag Bulatović i Miško Vuković su bili i kad je ustanovljena i kad je proslavljeno 30 godina. Nadam se da se nijesu zaplakivali na svečanosti sa sve kićankama koje nijesu bile ekološke. Ali se nadam da ih je bilo sramota. Kao i sve ostale koji su slavili. Bivši predsjednik Parlamenta je napravio ekološki iskorak. Kupili smo mu auto na struju. To je pored vazduha koji dišemo bilo najneophodnije. Vazduha iz Pljevalja, Nikšića, Podgorice. Možda vode da se napijemo iz suze Evrope? Pored koje su i dalje deponije.
Možda da se kupamo u Zeti čiji je sliv proglašen parkom prirode, gdje poslije Solane imamo najveći broj vrsta ptica, a u koju se direkto ispuštaju otpadne vode? Da mislimo da je zeleno samo ekologija ili je možda jedina prava kohabitacija održivog razvoja s prirodom? Da krčimo šume i izvozimo balvane kao sirovinu onima koji su svoje šume zaštitili i koji nam onda kao finalne proizvode prodaju čak i inteligentno spakovan otpad?
Najbolja slika “Održivog razvoja” u Crnoj Gori je proglašenje CG ekološkom i proslava 30 godina proglašenja. Ni korak naprijed, a vijekovima nazad nakon trideset godina najbolje stane u konstrukciji – s livade na livadu uz parkiranje na zelenim površinama Žabljaka.
Sve možemo! Ali ne s vama gospodo koja se bavite sopstvenim samodržanjem na političkoj sceni zemlje u kojoj su zamrznute sve institucije osim Predsjednika kom Merkur izgleda nikad nije retrogradan.
