Sandžak s dvije dioptrije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Rahmetli akademik Muamer Zukorlić je puno htio, puno toga je započeo, puno toga je izgradio, ali je imao još puno planova i ideja, ali ga је čas umrili pomeo.
Autor: Mehmed Meša Delić_6237e12482083.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Balkan pripada evropskoj hemisferi i na njemu ne prestaju velika ili mala previranja. Balkan sa svojim krupnim i usitnjenim nacionalnim zajednicama, koje žele da se politički emancipuju i kao razmeđu između istočne i zapadne civilizacije nikada nije bio miran. Balkan imade bivšu Jugoslaviju koja se raspade u dijelovi iz koji je nazor bila sastavljena. Ti dijelovi su danas suverene i nezavisne države, osim Sandžaka, koje su još u procesu homogeniziranja pravoslavnih zemalja koje predvodi Rusija. Višedržavna agresija od 1992. do 1995. godine, u Bosni i Hercegovini bio je pakleni cilj da se konstituiraju velika Hrvatska i velika Srbija, a na račun teritorija Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda. Bošnjački narod je zbog toga bio i meta i cilj genocida.

S obzirom na prisustvo više od dvostoljetnih težnji velikosrpskog nacionalizma da na prostoru Balkana, ne na Zapadu gdje žive milioni Srba, stvori jedinstvena srpska država pod devizom „srpski svet“, prevedeno znači: “Svi Srbi u jednoj državi“, u „velikoj Srbiji“ što se ne može ostvariti bez imparijalnog i šovinističkog atakovanja na susjedne države, njihove teritorije, susjede i imovinu ljudi drugih vjera i nacija. Čitavo to vrijeme Bošnjaci su pod snažnim političkim i kvazi kulturnim uticajem veliko-hrvatske i veliko-srpske politike bili rastrzani (raspolućeni) u pogledu svog nacionalnog identiteta, jer im se nije dozvolilo da politički afirmiraju i razvijaju svoj bošnjački nacionalni identitet koji je baštinio još od „Dobrijeh Bošnjana“ i srednjovjekovne bosanske države pravne tradicije, kulture i da se svojim bošnjačkim nacionalnim političkim bićem i svojom bogatom narodnom tradicijom i kulturom odredi prema Srbima pravoslavcima i Hrvatima katolicima, koji su ga nacionalno svojatali, a onda uzimali ili odbacivali, čitaj ubijali. Oni ne prestaju da se prema Bošnjacima određuju samo s opasnim i radikalnim islamom i nekim običajima vjerske provenijencije, kako bi Bošnjake doveli u opasnost da budu svedeni samo na vjersku zajednicu i time trajno im uzmu zemlju i državu, a da oni nestanu kao narod. Bošnjaci su za njih postali probni kunići, na kojima isprobavaju sve metode njihovog nestanka, ali su udarili na tvrd orah koštunac.

Zato u historijskom i globalnom i regionalnom kontekstu treba sagledavati i sadašnji i budući bošnjački politički interes i njegovo učešće u kreiranju državno džravnog položaja Sandžaka prostrtom k’o ćilim na dvije države koje ga gaze, a koje on gleda naočalima s dvije dijoptrije. Pogled na Srbiju je jedana dioptrija, a druga je dipotrija pogled na Crnu Goru.

U razmatranju ovog pitanja ne treba se rukovoditi emocijama, već razumom islamskom maksimom koja je postala i etički princip u odnosima među ljudima uopće, a koje glasi: Ne misli drugome ono što ne bi želio samome sebi. Poenta je bila i ostala pravda i pomirenje, koje je propagirao i sprovodio rahmetli akademik Muamer Zukorlić. On je dugo vremena bio vjerski autoritet na cijelovitom Sandžaku, a onda i politički koji se hrabro zalagao za slobodu, dostojanstvo i dignitet Bošnjaka kako onih u Sandžaku tako i onih u Bosni i Hercegovini, ali i dijaspori. Rahmetli akademik Muamer Zukorlić je puno htio, puno toga je započeo, puno toga je izgradio, ali je imao još puno planova i ideja, ali ga је čas umrili pomeo. On je trasirao put, a njegovi sljedbenici i nasljednici neka prave magistralu široku, brzu, sigurnu i bezbjednu. Na toj magistrali neka postave putokaze i pravce u jednakopravnost naroda kao kolektiva i jednakih individualnih ljudskih i građanskih sloboda i prava za sve građane bez obzira na vjeru i naciju. O tome se pozitivno izjasnio i rahmetli Alija Izetbegović u više njegovih govora o Bosni i Hercegovini i Sandžaku.

Bošnjaci su u posljednjih stotinu i više godina kao narod živjeli u jednom politički difuznom stanju, i kao kolektiv ih je objedinjivala uglavnom vjera. Bošnjaci nisu imali slobodu da razvijaju svoju nacionalnu svijest, nacionalnu kulturu i državničku – domovinsku.

Sandžak je kao bosanska provincija politički – teritorijalno bio već od 1877. godine otcijepljen od Bosne i od tada je bošnjački narod bio rascijepljen u odvojenim političko – teritorijalnim sistemima, neovisno od toga što je postojala još formalna suverenost sultana nad Bosnom. Izgleda da je Bošnjacima sudbina da i u buduće egzistiraju u Sandžaku, Bosni i Hercegovini, dijaspori.

Zato se može postaviti pitanje, da li je Bosna i Hercegovina domovina Bošnjacima iz Sandžaka, ako su oni državljani država u čijim su državnim granicama Sandžak danas nalazi, a nemaju istovremeno i državljanstvo Bosne i Hercegovine, tzv. dvojno državljanstvo?! Kao što je bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima njihova domovina Bosna i Hercegovina, a ne Srbija i Hrvatska, a mogu biti i državljani tih država. Čak po Djetonskom sporazumu Hrvatska ima pravo na paralelne veze sa Federacijom BiH, isto tako Srbija ima paralelne veze sa (č)etničkim entitetom „rs“ i ona to godinama koristi. I jedna i drugia država imaju pretenzije na Bosnu i Hercegovinu i u tome su se udružili kako bi Bosnu i Hercegovinu rasturili.

I Sandžak ima zajedničku granicu, sa Bosnom i Hercegovinom predstavlja jedinstven kulturni i jezički prostor kome državne granice nisu prepreka da se ostvaruju njihovi planovi i želje, ali nemaju ono što imaju dva entiteta u Bosni i Hercegovini, jer ne dozvoljavaju da Sandžak i Bosna i Hercegovina budu jedno. Za njih naziv Sandžak i Bosna i Hercegovina su sporni samo zato što u njima žive Bošnjaci. Često izgovaraju Raška oblast, a ne Sandžak, kada je riječ o Bosni i Hercegovini oni koriste nazive paradržvanih tvorevina „rs“ i „hr hb“.

Ogromna je bošnjačka dijaspora i u državama u kojima borave, rade i žive. Granice nisu smetnja da im se poštuju nacionalna prava na ostvarivanje nacionalne kulture i saradnje, jer se radi o državama sa demokratskim političkim sistemima.

Pošto je Sandžak 1913. godine podjeljen između Srbije i Crne Gore bilo bi poželjno da se njegov državno – pravni položaj uredi u okviru političkog sistema, a ne na poseban srpski i crnogorski, nego da zadrži svoje teritorijalno jedinstvo, a kada dođe vrijeme za to kao samostalna balkanska država. O ovom pitanju, o autonomnoj regiji je govorio i rahmetli akademik Muamer Zukorlić, što je iritiralo Srbe kako one u Srbiji tako i one u Crnoj Gori, a one iz Bosne i Hercegovine je zbunjivalo, jer su mislili ako se oni izdvoje iz Bosne i Hercegovine da bi to isto mogao uraditi Sandžak i izdvojiti se iz Srbije i Crne Gore, a onda se pripojiti Bosni i Hercegovini.

Od svega za Bošnjake je najbitnije da im je Allah dž.š. prosvjetlio pamet i da se se trgli iz stogodišnje latargije i amnezije u koju su ga bili bacili njegovi dušmani. Postali su međunarodni faktor bez koga se više, ne samo u Bosni i Hercegovini, već u Sandžaku i dijaspori ne može ništa odlučiti bez njihovog učešća.

A one granice koje razdvajaju države, a ne i Bošnjake bit će izbrisane kada budu u klubu evropskih demokratskih država u – EU, a Sandžak će skinuti naočale s dvije dioptrije i koristit svoje oči k’o soko!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.