Tabloidna pozadina

“Smatramo da su motivi i politička pozadina delovanja ove kriminalne grupe za sada dovoljno rasvetljeni.“
Fadore studio
Fadore studio
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Na devetnaestogodišnjicu atentata na Zorana Đinđića institucije su ćutale. Isto je učinila i predsednica Vlade kada je sa svojim ministrima položila venac u dvorištu Vlade Srbije. Brnabić o događaju iz 2003. nije imala ništa da kaže, a tu potrebu nisu imali ni ostali prisutni (među kojima je bilo i najbližih Đinđićevih saradnika, poput Gordane Čomić). Kamere su zabeležile leđa državnih funkcionera kako sa mesta zločina – odlaze.

Odgovori na pitanje ko je, kada i sa kojim ciljem lišio života predsednika Vlade Republike Srbije izgubili su se u nemom gestu ispred memorijalne ploče. Sve malobrojnijim živim saradnicima, prijateljima i poštovaocima Đinđića ostaje da ga se privatno sećaju – njega i društvenih okolnosti pod kojima je ubijen. Retkim televizijama preostaje da repriziraju odavno snimljene filmove. Da će se napad na ustavni poredak i bezbednost zemlje, čije je specifično sredstvo (a ne krajnji cilj) ubistvo predsednika Vlade, od javnog transformisati u isključivo privatno pitanje, najavio je i Peščanikov film „Atentat – naša privatna stvar“. Film je star već jednu deceniju.

Za delimičan proboj tišine i podgrevanje privida da je javnost u ovom slučaju podmirena, te da Đinđić mirno može da se preseli u privatne arhive, ove godine se ekskluzivnim intervjuom u tabloidu Kurir pobrinula sudija u penziji Nata Mesarović. Mesarović je bila predsednica prvostepenog veća Specijalnog suda u slučaju Đinđić, a kasnije i predsednica Vrhovnog kasacionog suda i Visokog saveta sudstva. Mesarović je obraćanje javnosti iskoristila da samu sebe pohvali za hrabro obavljen, mada inače njen redovni posao („nije bilo lako sve to preživeti“; „imala sam strah kad sam razdvojila postupak protiv Zvezdana Jovanovića“). Pravda je zadovoljena – pomisliće čitalac – odmetnuti kriminalci i državni specijalci su u zatvoru. Hvala hrabroj Sudiji Mesarović i njenom veću, hvala drugim sudskim instancama koje su do 2009. godine stavile pravnosnažnu tačku na ovaj postupak. Svi heroji pravosuđa mogu da se odmore i posvete pisanju memoara.

Međutim, da stvar ipak nije u potpunosti okončana morala je, makar kroz pukotine intervjua, priznati i Mesarović. Na novinarsko pitanje o motivima zločina, ona je podsetila da je osuđeni Zvezdan Jovanović u aprilu 2003. godine službenicima MUP-a rekao (izjava je korišćena na glavnom pretresu, Jovanović se tokom suđenja branio ćutanjem):

„Za ovo što sam učinio, za likvidaciju Đinđića, nije mi obećana nikakva materijalna korist, ja za novac to nikada ne bih učinio. Ja nisam kriminalac. Ovo ubistvo je za mene političko (podvukla S.M.), jer sam smatrao da će se time sprečiti dalje slanje ratnika i istinskih patriota u Hag, da će se sprečiti rasturanje JSO i Srbije, a zbog toga što je Hag, po mom mišljenju, jedna od najvećih sramota u istoriji Srbije.“

Mesarović dalje navodi da je sud utvrdio da je osuđena kriminalna grupa planirala ubistva i drugih visokih državnih predstavnika, s ciljem da se vlast u Srbiji zaplaši snagom ove kriminalne grupe, da se deluje protiv bezbednosti zemlje uticajem na vladu, da se iznude personalna rešenja u njoj i zadrži uticaj na državne institucije i pojedince u njima, kako bi se grupa nesmetano bavila organizovanim kriminalom. Ovde se sudija uglavnom dosledno držala navoda iz optužnice.

Mesarović na dodatno novinarsko pitanje o planu za dan posle atentata nenadano zaključuje: „Šta vi mislite – da se ovakav plan pravi bez određene podrške za koju se pokazalo da su je imali u nekim državnim organima, MUP-u, tužilaštvu, delovima Službe bezbednosti. Nisu Spasojević, Luković i Ulemek planirali da budu predsednici vlade i ministri. Oni su tražili podršku kod onih koji će im omogućiti nesmetani rad.“

Međutim, da bi izbegla sledeće logično pitanje – šta je Mesarović lično, a i ostatak tužilačko-sudskog sistema uradio da zaviri iza belodane političke zavese ubistva – sudija u nastavku intervjua skreće u ćorsokak. On se svodi na: mnogi ljudi sa tadašnje i današnje javne scene iz različitih oblasti su se družili sa Ulemekom i vođama zemunskog klana; prijatelji Đinđićevih ubica su danas uspešni ljudi u svim profesijama; ministar unutrašnjih poslova (Dušan Mihajlović) i šef poslaničke grupe DOS (Čedomir Jovanović) su imali bolje obezbeđenje; iznenađena je da premijer, posebno posle pokušaja atentata kod hale „Limes“ nije tražio pojačanje obezbeđenja i proveru bezbednosne situacije.

Da pojednostavimo – političke pozadine je bilo, tako kaže sudski utvrđena istina. Sudski neutvrđena istina, koju sebi sudija Mesarović dozvoljava da interpretira 2022. godine u medijima, obuhvata konkretne osobe koje su činile političku inspiraciju ili logistiku u ovom slučaju. U sudijinom tabloidnom viđenju ova pozadina nema ime, već se može pronaći u misterioznom političkom krugu družbenika osuđenih i Đinđiću koji je doprineo sopstvenom ubistvu nemarom prema pitanjima ličnog obezbeđenja. Nešto slično kao potpomognuto samoubistvo. Sam pao – sam se ubio. Sudija je bacila dimne bombe dostojne njenih nekadašnjih optuženih.

Zbog čega bi to uradila? Iz jedino smislenog razloga, da bi sebe lišila odgovornosti. U obimnom materijalu dostupnom u sudskim spisima, ali srećom u velikom delu i na Peščaniku (za publiku koja nema i ne može da ima pristup sudskom materijalu) pronalazimo podatak da je Mesarović odbila brojne dokazne predloge koje bi veću kojim je predsedavala dala pouzdane (ili makar pouzdanije) odgovore na pitanja o kojima se danas, pipajući u mraku, izjašnjava u tabloidima. U završnoj reči advokata Srđe Popovića, zastupnika oštećenih, pronalazimo osvrt upravo na odluku Mesarović da postupak u jednoj fazi dokazivanja okonča, suprotno načelu kontradiktornosti. Popović o ovome kaže:

„Sud je odbio da izvede dokaze ponuđene na činjenice tzv. političke pozadine, odnosno motiva koje sam predložio 14. februara 2007. Sa obrazloženjem da je već ranije saslušao veliki broj svedoka iz javnog i političkog života Srbije upravo na okolnosti sa kojih političkih pozicija se delovalo preko JSO, u kojim političkim uslovima, kakva je klima prethodila itd, Sud navodi svedoke Mihajlovića, Petrovića, Mijatovića, Janjuševića, Jovanovića, i zaključuje:

„Prema tome, smatramo da su motivi i politička pozadina delovanja ove kriminalne grupe za sada dovoljno rasvetljeni.“ (podvukla S.M).

Drugim rečima, odbija predloge za saslušanje Koštunice, Jočića, Bulatovića, Nalića itd. kao suvišne. Smatram da je Sud doneo pogrešnu odluku. A evo zašto: atentat na premijera Đinđića dogodio se, što je notorno, u ambijentu žestoke političke borbe dve politički strasno sukobljene strane, sa oprečnim političkim ciljevima, oprečnim političkim pogledima, dve strane koje se javno uzajamno optužuju i proglašavaju uzajamno odgovornim za ubistvo premijera. Saslušali ste jednu stranu, njena saznanja i njene argumente – mi smo predložili drugu. Ispravno je Sud pozvao svedoka Mihajlova, koji je javno optuživao same Đinđićeve saradnike za atentat, ali je, po istoj logici i iz istih razloga, morao pozvati i predložene svedoke Koštunicu, Jočića i Bulatovića.“1

Ako je sudija Mesarović i dalje na stanovištu koje je iznela 2007 – da je politička pozadina delovanja kriminalne grupe dovoljno rasvetljena – kako je moguće da i danas srpsko društvo tu odgovornost prepoznaje isključivo generički, bez imena i prezimena? Nije li zadatak suda, u kome je mnogo godina provela Mesarović, da odgovornosti dâ ime (ili da to makar pokuša)? Kako nekadašnja predsednica važnog sudskog veća, u tako važnom predmetu za domaće pravosuđe može sebi da dopusti da o ovakvim pitanjima spekuliše u tabloidima koji su – podsećanja radi – zdušno uticali na širenje dezinformacija sa suđenja kojim je rukovodila Mesarović i o kome je ovde reč. O tome koliko su uticali na pripremu atentata, da i ne govorimo.

Ana Brnabić i njeni ministri su svojim nemim gestom 12. marta u dvorištu Vlade Srbije rekli ono što zaista misle – da je priča o Zoranu Đinđiću za njih završena. Bilo bi dobro da je ovu tišinu održala i sudija Mesarović, dosledno, kao i tokom suđenja.

Možda domaće društvo, kako to odlično zaključuje Srđa Popović u jednoj emisiji nakon okončanja prvostepenog postupka, nije bilo spremno da čuje celokupnu istinu o ubistvu Zorana Đinđića. Društvo na takvu nespremnost možda ima i pravo, ali sud i sudije nemaju. Fiat justicia, pereat mundus – neka se vrši pravda, pa makar propao svet, maksima je onih kojima je savest čista i koji profesionalno rade svoj sudski posao, onda kada dobiju istorijsku šansu. Onakvu kakvu je jednom dobila i ispustila sudija Mesarović.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.