Moj djed Šemsi-beg Čavić

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
I danas u selu Brnjici, nedaleko od Sjenice postoji kamena kula Čavića koja odolijeva zubu vremena.
Moj djed Šemsi-beg Čavić_62333bd0986dd.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Porodica Čavić jedna je od najčuvenijih gradskih porodica u Novom Pazaru. Svoje porijeklo vodi od Čavića iz Sjenice. U historiji Sandžaka, koliko je autoru ovog teksta poznato, među prvim Čavićima pominje se Mustaj-beg Čavić koji je bio komandant sjeničke tvrđave krajem 18. i početkom 19. Vijeka. Sjenički Čavići  bili su veoma bogati i imali su svoje posjede od Sjenice preko Štavlja, Brnjice sve do Ivanjice.

I danas u selu Brnjici, nedaleko od Sjenice postoji kamena kula Čavića koja odolijeva zubu vremena. Ovo selo je 20-ih godina prošlog vijeka bilo muslimansko, da bi u Kraljevini Jugoslaviji, u vrijeme terora zloglasnog Koste Pećanca bilo protjerano i raseljeno.  Danas tamo nema muslimana i jedini dokaz da su tamo živjeli je mezarje o kome niko ne brine.

Porodično stablo pazarskih Čavića

Dvojica Mustaj-begovih bliskih rođaka doselili su se iz Sjenice u Novi Pazar. Bili su to Amir-beg i Osman-beg. Amir- beg je umro mlad, ali je, u braku sa Turkinjom Pembe-hanumom, iza sebe ostavio jednog sina- Mustaj-bega koji je u braku sa Emom Ćilerdžić dobio sina Amir-bega. Amir-beg (1904-1978) se ženio dva puta. U braku sa Hatidžom Dazdarević imao je 4 sina: Nusreta, Ismeta, Mustafu i Omera i dvije ćerke: Azizu i Nazimu. U braku sa drugom suprugom Azizom-Zikom, imao je ćerku Semihu.

Osman-beg Čavić je imao dva sina: Šahsuvar-bega (1878-1935) i mlađega Šemsi-bega (1892-1973). Šahsuvar-beg je bio biran u Glavni odbor Novopazarske opštine u vremenu od završetka balkanskih ratova 1913., pa sve do 1920. godine, kada na političku scenu stupa njegov mlađi brat Šemsi-beg.

Braća Čavić podižu prvu modernu kuću u Novom Pazaru

Njih dvojica su ostali upamćeni po prvoj modernoj kući koju su napravili 1911. godine u centru Novog Pazara. Bila je to prva kuća u gradu koja je bila sazidana od cigle i pokrivena crepom.  Ostala je priča da su braća Čavić identičnu kuću vidjeli u poznatom lučkom gradu Solunu (na turskom Seljanik) koji je do 1912. godine bio u sastavu Osmalijskog carstva. Bili su oduševljeni njenim izgledom, pa su riješili da istu naprave u Novom Pazaru. Nisu žalili novac da ostvare svoju želju. Iz Soluna su doveli arhitektu koji im je uradio plan solunske bliznakinje. Iz ovog grada donijeli su tepihe i mnoge komade namještaja, a u Sjenici su naručili poznate ćilime da zastru prostrane sobe nove kuće. Ova kuća je izgrađena po planu, na mjestu gdje im je ranije bila stara porodična kuća, na početku Ejup-begovog sokaka (današnja ulica 8. marta).

Ispred nje je bila Ejup-begova džamija koju su komunisti srušili 1959. godine. Međutim, sudbina je htjela da, nakon završetka ove trospratne kuće 1911. godine, nikada niko od braće Čavića nije uselio u nju!  U narodu se pričalo da je begove Čaviće stigla kletva, jer su komšije govorile da su „Čavići podigli „zvonaru“ kako bi gledali tuđe žene po avlijama“. Žene su ga klele na razne načine, pa priča kaže da niko od potomaka Šahsuvar-bega i Šemsi-bega nije do danas uselio u tu kuću.

Po završetku Prvog balkanskog rata srpska vojska ulazi u Novi Pazar i u kuću Čavića smješta Štab Ibarske divizijske oblasti. Godinu dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata (1915.) austrougarska vojska ovu kuću uzima za Krajskomandu sve do 1918. godine kada u grad ponovo ulazi srpska vojska. Tada se u nju useljava Oblasni štab srpske vojske, da bi u Kraljevini Jugoslaviji bila pretvorena u prvu gimnaziju. Na krovu kuće bilo je zvono koje je zvonjavom pozivalo đake da pođu na nastavu. Nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zgradi je bila osnovna škola, i na kraju uprava Trgovinskog preduzeća „Sloboda“ i „Uniprom“.

Kad je došlo vrijeme da se Kuća Čavića preda nasljednicima, Sud odlučuje da se ista podijeli Šahsuvar-begovim i Šemsi-begovim potomcima na dvije jednake polovine. Pola su dobili Čavići a pola Imamovići.

Kuća je prije neku godinu prevedena na dosta nasljednika i uknjižena u kataster. Ostaje nepoznato kakva će biti njena dalja sudbina. Velika je vjerovatnoća da će se, na kraju i ovaj „simbol grada“ porušiti i na njeno mjesto podići zgradurina lokalnih tajkuna koja će doprinijeti daljem sistematskom uništavanju autentičnog izgleda Novog Pazara.

Potomci Šahsuvar-bega i Šemsi-bega Čavića

Šahsuvar-beg je imao dvije ćerke: Nadžiju i Emiru i sina jedinca Hamdi-bega (1897-1934). Nadžija je bila udata za Saita Imamovića a Emira za Hajri ef. Imamovića. Znači, dvije sestre Čavičke udate za dvojicu braće Imamovića.  Nadžija je u braku sa Saitom dobila 4 sina: Jahju (Ćuka), Rifata (Edagu), Mesuda i Jakupa i ćerku Nezahetu. Od svih njih živi su još Jahja i njegova sestra Nezaheta koja živi u Mitrovici.

Emira je u braku sa Hajri efendijom mala 5 ćerki: Fehimu, Aliju, Zekiju, Mehdiju i Naziru i 3 sina: Šefkiju, Ešrefa i Fikreta. Rahmetli Šefkija je upamćen kao uspješan direktor fabrike obuće „Ras“ u Novom Pazaru a kasnije i fabrike „Aide“ u Tuzli.

Šahsuvar-begov sin jedinac Hamdi-beg je imao samo jednu ćerku: Hadije- hanumu. Ona je u braku sa Abdurahmanom Mahmutovićem iz Skoplja imala jednog sina- Ertana-Erka (1949-2011). On je iza sebe ostavio ćerku Zinaidu i sina Meliha.

Drugi Osman-begov sin bio je Šemsi-beg, ugledni odbornik Pazarske opštine u Kraljevini Jugoslaviji, jedan od osnivača sandžačkog ogranka stranke „Džemijet el-islami“ (Islamsko društvo), u jesen 1922. godine, prve muslimanske stranke u ovoj državi. Bio je i potpredsjednik opštine Novi Pazar u periodu od 1933-1941. godine, u isto vrijeme kada je na čelo opštine bio poznati advokat Dušan Davidović.

Šemsi-beg se ženio dva puta i imao sedmoro djece. Sa prvom ženom Ćebom Hamzagić imao je sinove: najstarijeg Besima, zatim Fuada, Nihada i Rešada i dvije ćerke: Nafiju i Bibu. Druga žena mu je bila Halima Ganić, koja je, sa svoja dva sina poginula u savezničkom bombardovanju Novog Pazara 07. novembra 1944. godine. Iza nje je ostala ćerka Sabiha-Mica.

Obzirom da su im i Kraljevina Jugoslavija i Titova komunistička Jugoslavija bespravno oduzele njihovu kuću, braća Čavić su morali da se snalaze. Šahsuvar-beg je ostao da živi u drugoj kući koja se nalazila pored stare porodične kuće koja je porušena da bi se izgradila nova, a Šemsi-beg je odselio u Jošanicu, drugi dio grada. Šahsuvar-beg je umro 1935. godine a njegov mlađi brat Šemsi-beg 1973. godine.

U ulici Osmana Đikića br. 26, u kući sa velikom baščom, živio je Šemsi-beg sa sinovima Besimom i Rešadom, ćerkama, snahama i unučadima. Njegov mlađi sin Rešad se 1969.godine  odvaja iz zajednice i, pored stare, pravi novu kuću. Sa sobom uzima i svog oca Šemsi-bega koji kod njega živi do svoje smrti 1973. godine.

U ovom tekstu iznijet ćemo sjećanje Behije (Čavić) Šušević (1940) na njenog djeda Šemsi-bega Čavića, sa kojim je, u staroj kući u Jošanici, provela svoje djetinjstvo i mladost, Njen otac Besim-beg je u braku sa njenom majkom Abidom Hamzagić imao sedam ćerki: Vedžihu, Behiju, Milhatu, Sabahetu –Baku, Pembu, Aišu i Murvetu. Pazarci su govorili da Besim-beg ima najljepše ćerke u gradu.

Sjećanje Behije-hanume na njenog djeda Šemsi-bega Čavića

Tokom Ramazana mjeseca, tačnije 30. aprila prošle 2021. godine, imao sam čast da se sretnem i razgovaram sa najstarijim živim potomkom  Šemsi-bega Čavića-njegovom unukom Behijom (Čavić) Šušević (1940). Zahvaljujući njenom sinu Edibu, organizovan je naš susret. Vodili smo veoma interesantan i sadržajan razgovor kojeg ovom prilikom prenosimo u kraćim crtama.

Autor: Gospođo Behija, možete li nam nešto reći o vašem djedu Šemsi-begu Čaviću?

Behija-hanuma: Znam da je moj djed Šemsi-beg za ono vrijeme bio veoma obrazovan i da je u Kraljevini Jugoslaviji pripadao pazarskoj eliti i po obrazovanju i po bogatstvu. Školovao se u Novom Pazaru i u Skoplju. Čitao je i pisao turski, arapski i francuski. Njegova majka je bila Turkinja iz veoma ugledne porodice i uložila je veliki trud da njen sin Šemso dobije što kvalitetnije obrazovanje. Djed je bio veoma inteligentna i za ono vrijeme veoma napredna ličnost. On je 1920. godine, zajedno sa grupom Pazaraca, osnovao pododbor kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“ čiji je glavni zadatak bio opismenjavanje našeg naroda. Zajedno sa svojim bratom Šahsuvar-begom, jedan je od osnivača prve muslimanske stranke Džemijet u Novom Pazaru koja je osnovana 1922. godine. Na čelo ove stranke bio je Aćif efendija Hadžiahmetović. U opštini Novi Pazar bio je jedan od napoznatijih odbornika, a od 1933. pa do 1941. (početka Drugog svjetskog rata) bio je i potpredsjednik Novog Pazara.

Autor: Ono po čemu pazarska čaršija i danas pamti Šemsi-bega Čavića je kuća koju je podigao u strogom centru našeg grada. Kako je došlo do izgradnje ove kuće?

Behija-hanuma: Kuća moga djeda Šemsi-bega je za ono vrijeme predstavljala pravi arhitektonski biser ne samo u Pazaru već i u cijelom Sandžaku. Početkom 20 vijeka u Novom Pazaru je živjelo preko 300 begova i aga. Svi su oni živjeli u velikim i raskošnim kućama orijentalnog tipa. Odjedanput se u gradu pojavljuje prva moderna višespratnica, u sasvim drugačijem- austrougarskom stilu, sazidana od cigle umjesto čerpića i pokrivena crepom umjesto ćeremidom.

Moj djed je često poslovno putovao u Solun koji se nekada zvao Seljanik. To je veliki lučki grad u to vrijeme veoma važan za Tursko carstvo. Jednom prilikom je šetajući gradom ugledao kuću koja mu je zapala za oko. Zamišljao je kako bi bilo lijepo da istu takvu napravi u Novom Pazaru koji se tada zvao Yeni Pazar. Čvrsto je riješio da to i uradi, bez obzira koliko će koštat. U Pazar je doveo  inžinjera iz Soluna koji mu je projektovao istu onakvu kuću kakvu je vidio u Solunu. Kuću su gradili najbolji majstori i radnici u Pazaru. Kad je kuća napravljena čitav Pazar je bio na hajran.

Kuća je sa tri sprata, sa velikim terasama i prozorima koje gledaju na grad. Do velikih ulaznih vrata vode stepenice, sa lijeve i desne strane, natkrivene terasom koja stoji na lijepim i bogato ukrašenim stubovima. Kad se uđe u kuću dočeka vas veliki kristalni luster koji je, po priči, donijet iz Trsta. Tepisi, ogledala i zidni satovi donijeti su iz Soluna a ćilimi iz Sjenice. Posuđe-sahani, đugumi i tanjiri od porcelana stigli su iz Stambola.

Autor: Je li vam djed pričao koliko je koštala izgradnja ove kuće?

Behija-hanuma: Ja se sjećam kao dijete da mi je djed govorio da je za kuću potrošio ćup zlata!

Autor: Priča se da se u tu kuću vaš djed, kao i njegov brat Šahsuvar-beg, nikada nisu uselili.

Behija-hanuma: Sudbina se surovo poigrala sa mojim djedom. Kuća je napravljena pred sami Prvi balkanski rat 1912. godine, i kada je srpska vojska ušla u Pazar ona je odmah pretvorila u vojnu komandu. U Prvom svjetskom ratu  u nju se smješta prvo austro-ugarska pa na kraju rata ponovo srpska vojska. U Kraljevini Jugoslaviji ona je pretvorena u prvu gimnaziju a nakon Drugog svjetskog rata komunisti je konfiskuju i pretvaraju u osnovnu školu.  Kasnije je u njoj bila uprava trgovinskog preduzeća „Sloboda“ i „Uniprom“.

Autor: U narodu se priča da ga je stigla kletva Pazaraca koji su bili ljuti na bega što je podigo toliko visoku zgradu sa terasama i prozorima koji gledaju u njihove avlije.

Govorili su da je beg podigo toliku kuću, kako bi gledao žene po tuđija avlija. Kad je kuća pretvorena u gimanziju a kasnije u osnovnu školu, na njenom krovu je postavljeno zvono koje je zvonjavom pozivalo učenike na nastavu, pa je narod je kuću prozvao “zvonarom“. Kako je Šemsi-beg reagovao na takve priče?

Behija-hanuma: Ljudi bi ga u čaršiji često pitali:“Beg, je li ti žao što su ti uzeli kuću i u nju napravili školu? On bi im odgovorio ovako: „Da su mi dali 5 godina da razmislim zašta bi bilo najbolje da se moja kuća iskoristi ja ne bih mogo bolje odabrat nego što su oni uradili. Uzeli su mi je za školu, i ja sam srećan što se u mojoj kući naša djeca obrazuju. Nakon toga bi se nasmijao i rekao: E, kletva me stiže. Mene su kleli i govorili „Šemsi-beg pravi kuću od tri sprata da nam gleda žene po avliji, Dabogda mu zvono zazvonilo. I evo zazvonilo je- kletva me je stigla!“

To bi bio kraći izvod vezano za sjećanje na Behijinog djeda Šemsi-bega Čavića. Inače Behija-hanuma je u braku sa Redžepom-Rečkom Šuševićem, za koga se udala 1957. godine, dobila dva sina: Ediba i Alaudina koji su danas uspješni poslovni ljudi u Novom Pazaru.

Sjećanje Osmana-Bucka Čavića (1963) na njegovog djeda Šemsi-bega

U staroj kući u Jošanici, u ulici Osmana Đikića br. 26 živio je Šemsi-beg sa svoja dva sina: najstarijim Besimom i najmlađim Rešadom, snahama i unučadima. Besim-beg je imao sedam ćerki a Rešad-beg ćerku i sina. Iako je kuća bila prostrana, sa velikom baščom, mlađi sin Rešad je odlučio da za sebe i svoju familiju, pored stare, napravi novu kuću. On je u braku sa Muradijom Tripković dobio ćerku Indiru i sina Osmana. Kuća je napravljena 1969. godine i Šemsi-beg je od te godine do svoje smrti 1973. godine živio sa sinom Rešadom i njegovom familijom.

Rešadov sin, a Šemsi-begov unuk Osman rođen je 1963. godine i bio je prvo muško dijete koje je rođeno u staroj kući poslije sedam Besim-begovih ćerki. Autor je također razgovarao sa Osmanom sa kojim se zna veoma dugo. Osmana u Pazaru znaju svi pod nadimkom „Bucko“ i veoma je omiljena i poštovana osoba. Pored uspješnog bavljenja trgovinom Bucko je sebe pronašao u pisanju pjesama, pa je danas izrastao u poznatog pjesnika iza kojeg stoje 4 objavljene zbirke pjesama.

U braku sa Elvirom Fortić dobio je tri ćerke: Enu, Oju i Inu. Elvira i njene dvije ćerke: Ena i Oja  završile su Muzičku akademiju a treća Ina završava Fakultet dizajna na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru.  Ćerke se aktivno  bave muzikom, pa su osnovale i svoj bend koji je veoma popularan kod pazarske omladine.

Za svog djeda Šemsi-bega, uz koga je proveo prvih 10 godina svoga djetinjstva, vežu ga najljepše uspomene. Osman priča da ga je njegov dedo Šemsi-beg podnjivio. Sa ponosom ističe da je, kad se on rodio 1963., njegov djed bio presrećan pa je lično napravio tortu i odnio na poklon medicinskom osoblju pazarske bolnice. Sjeća se Osman i zajedničkih šetnji pazarskom čaršijom kada ga je dedo držao za ručicu i sa ponosom upoznavao sa svojim ahbapima. Mali Osman se čudio, jer tada nije shvatao, zbog čega se toliko ljudi u gradu pita sa njegovim djedom.  Tek kasnije, kad je odrasto, shvatio je veličinu svog djeda koji je ostavio prepoznatljiv trag u historiji ovog grada.

Svoje sjećanje da djeda Šemsi-bega i njegovu čuvenu zgradu koju je napravio, a u koju se nikada nije uselio, Osman je pretočio u pjesmi „Djedovina“ objavljena u njegovoj prvoj zbirci pjesama „Dah ljubavi.

Na kraju ovog teksta autor se zahvaljuje na pomoći u informacijama koju su mu pružili: Adnan i Osman Čavić, Edib Šušević, Tarik Imamović i Jahja-Ćuko Imamović i njegova familija.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.