Legende i priče s Lovćena (XIII)

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.
8367C93F-C5DD-4B8D-BEA6-53360F71C427
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

PRIČA O CRNOM OVNU SA PLANINE VRŠANJ

Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovaj katun je dobio ime po tome što se nalazi ,,iza vrha.” Kada je Austrougarska monarhija okupirala  Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska  je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i ka Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je mlado jagnje potpuno crne boje, to je zapravo bio mladi ovan. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak, u narodu crni ovan značio je, ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud  Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovam već s rogovima može donijeti nesreću, predao je dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje, austrougarskoj vosci. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici govoreći da to nije dobar znak, ali da je imao sreću da je mlado crno  jagnje pogledalo vojnike a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intedanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je tek početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep, počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se ubrzo sklonio u jednu od pećina sa svojim stadom. U tom trenutku, đe su boravili vojnici, počeše i munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja ga obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna sa rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkrivena što se desilo s njima. Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

VILA PLANINKA I TAJNA RASKOVNIKA ČISTOG SRCA

Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka  je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci  štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u kozu kako bi lakše prolazila strmim dijelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planina. O njoj se zna da zna sve tajne billjaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.

U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Posle šest šćeri dobio je sedmog sina  na sami dan najvećeg hrišćanskog pranika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolalazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i padne u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u  Kotoru, pokušao je sa ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna od najstarjih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovjest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa sestra Gorde se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zauvijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Plninka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku u toj noći našli su se na padinama Štirovnika, vila Plninka joj je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Palninka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom. Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.

Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš Mrdeljin i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri, a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se posle par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekoviti travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo posle toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno prek sami kraj života. Vila Planinka i dan danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i dan danas mami mnoge istraživače i avanturiste.

PRIČA O TRI HRASTA SVETOG PETRA CETINJSKOG U STANJEVIĆIMA

(U sjećanje i uspomenu na Vlada Duletića)

Pobori, Gornji i Donji zajedno sa Mainama, predstavljaju neizostavni dio priča, cjelina i istorijskih dešavanja vezanih za podlovćensku Crnu Goru, ali i za katune koji su se pružali uz same padine Lovćena.

Petar I Petrović (vladika i gospodar crnogorski, mirotvorac i vojskovođa, politički mislilac i visoko moralan čovjek, vizionar i raznovrstan pisac) je, svakako, najvažnija i najsnažnija ličnost cjelokupne crnogorske istorije. Kao što je poznato, on je izvršio trostruku integraciju Crne Gore – teritorijalnu, pravnu i moralnu. Petrovići su kroz svoje vojno, političko, crkveno i istorijsko djelovanje bili jako vezani za prostore Pobora i Maina. Manastir Stanjevići, kao jedan od simbola crnogorske državnosti i slobode, nalazi se u podlovćenskoj Crnoj Gori (iznad Budve i sela Pobora), odnosno na južnim padinama Lovćena, tog ponosnog crnogorskog Olimpa. Kazivanje o nastanku ovog manastirskog zdanja (nadmorska visina od 787 m) vezano je za rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepčeva Petrovića, koji je otvorio novu eru u istoriji Crne Gore.

Naime, prema istorijskom pamćenju i kolektivnom sjećanju Pobora i Maina, kod manastira Stanjevići, odnosno u njegovom neposrednom okruženju, Petar Prvi je lično, svojom rukom zasadio tri hrasta (u znaku vjerovanja u Svetu Trojicu, odnosno u Sveto Trojstvo) – prvi na Peraj brijegu (oko 200 metara zapadno od manastirskog zdanja), drugi na ulazu u sami manastirski kompleks (ovaj mikrolokalitet je poznat pod nazivom Podhrastić), a treći pored izvora Velika česma, koji se nalazi oko 1.500 metara jugoistočno od Stanjevića. U vezi s tim ostalo je upamćeno da je Vladika Sveti svoje slobodno vrijeme rado provodio u šetnji na relaciji Peraj brijeg – Podhrastić – Velika česma, obilazeći i pažljivo nadgledajući kako njegove biljke rastu i napreduju. Treba reći da tri hrasta Petra Prvog, pored centralizovane hrišćanske vjerske dogme o Svetom Trojstvu, simbolizuju i tri rane koje je zadobio u bojevima na jatagan, s Turcima (dvije rane u bici na Martinićima, a treću u borbi na Ljubotinju). Po tome je Sveti Petar Cetinjski jedinstven primjer među evropskim vladarima. Držeći u jednoj ruci krst, a u drugoj isukanu sablju, on je neposredno učestvovao i krvario u borbama sa Osmanlijama. U tom „plesu“ žednih jatagana uvijek je, sa svojim Crnogorcima, izlazio kao pobjednik, dajući na taj način nemjerljiv doprinos stvaranju novovjekovne crnogorske države. S druge strane, svaki od tri istorijska i, ujedno, sveta hrasta, koje je „odnjivio“ Petar Prvi, „priča“ svoju priču o znamenitim ličnostima i događajima, kao i o neprolaznim porukama sudbinski vezanim za ovaj podlovćenski kraj, koji predstavlja Crnu Goru u najužem smislu riječi.

Tako hrast na Peraj brijegu (iznad Đurđevca-Budvanskog) istorijski simbolizuje slavnu crnogorsku dinastiju Crnojevića, odnosno njihovu glavnu matičnu oblast i kolijevku života (južne padine Lovćena), kao i mjesto rođenja najznačajnijeg među njima – Ivan bega, kasnije utemeljitelja prijestonog grada Cetinja. Nažalost, ovaj hrast je prije jedne decenije nestao u požaru koji su nemarom izazvali lovci. To se desilo oko pet vjekova nakon što je posljednji Crnojević (Đurađ – Ivan begov najstariji sin) bio primoran da, pred turskom najezdom 1496. godine, napusti Crnu Goru. Kao što je poznato, sa njegovom smrću u izgnanstvu (početkom XVI vijeka), ugasila se vladarska kuća Crnojevića, koja je višestruko zadužila istoriju naše države. Poput Crnojevića, koji su prije pola milenijuma nestali sa političke pozornice Crne Gore, tako je i ovom hrastu bilo suđeno da u sami osvit XXI vijeka izgori u požaru. I da od njega danas ostanu samo  ostaci od sasušenog stabla i crni ugarci. Ali, iako smrtno „ranjen“ simbolički ukazuje da se na obližnjem brdu Đurđevcu nalaze svjetlucavi tragovi iz doba Crnojevića – razbacano kamenje od razrušenog vojnog utvrđenja, s ostacima crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija).

Za razliku od onog na Peraj brijegu, stari hrast koji je Petar Prvi zasadio nedaleko od ulaza u manastirski kompleks Stanjevići još uvijek prkosno odolijeva vremenu, munjama i gromovima, koji su Lovćenu muzika. Jedino ga je obuzeo i zarobio bršljan, koji, očigledno, isisava njegove životne sokove. Ukoliko se blagovremeno ne ukloni, navedena puzavica može da ugrozi vitalnost ovog hrasta i doprinese sušenju pojedinih grana iz njegove krošnje. No, uprkos tome, on „kazuje“ svoju priču o Stanjevićima. Priču o njegovom osnivanju i važnim događajima koji su se ovdje desili. Stari hrast, nadalje, „pripovijeda“ kako je vladika Danilo boravio u Stanjevićima sve do 1724. godine, kada je od novca koji je donio iz Rusije renovirao i osposobio Cetinjski manastir i tako se vratio u staru rezidenciju.

Za period od 46 godina vladavine Svetog Petra Cetinjskog, na  Stanjevićima su se zbili, kako „svjedoči“ stari hrast na Podhrastiću, brojni znameniti događaji koji su obilježili njegovu epohu. Tako je Petar Prvi 1786. godine „pri ruševinama manastirske pojate i guvna […], vrativši se iz Rusije, najprvi odnjivio korun (krtolu), za koji do tada nijesu znali Crnogorci ni Primorci, a od tada ne znaju za glad“

Dvanaest godina nakon što je Petar Prvi zasadio prvi krompir u podlovćenskoj Crnoj Gori, u odajama manastira Stanjevići je, kako  se „prisjeća“ stari hrast, na zemaljskom saboru održanom 1798. godine izglasan prvi zakonski akt u Crnoj Gori (Zakonik opšti crnogorski i brdski). Tim zakonskim dokumentom je, za ono vrijeme i tadašnje prilike, zaveden relevantni pravni poredak u ovoj, do tada, besudnoj zemlji. Na tom zemaljskom zasijedanju izabrano je i „Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog“ (poznato u narodu pod nazivom „Kuluk“), kao centralni organ vlasti koji je brojao „pedeset činonačelnikov“. Time su postavljeni temelji za sazdanje moderne crnogorske pravne države, čime je trasiran put njenog budućeg društvenog i pravnog razvoja. U mračnoj manastirskoj ćeliji Stanjevića Petar I Petrović je svojom rukom napisao tekst ovog prvog crnogorskog zakonika, koji je imao 16 članova. Njegovo donošenje je bio događaj od prvorazrednog značaja za Crnu Goru, koji je označio početak odlučne borbe protiv bezakonja, krvne osvete, pljačke i svakog drugog zla. U kvrgama i njedrima starog hrasta na Stanjevićima urezane su brojne poslanice koje je Petar Prvi ovdje sročio i odaslao ih zavađenim i zakrvljenim crnogorskim plemenima, bratstvima i pojedincima. „Ove svojevrsne poruke ili ,,freske na kamenu“, kako su slikovito nazvane, nalaze se gotovo u samoj ravni sa najuzvišenijim moralnim normama i zakonima koje je iznjedrila cjelokupna ljudska civilizacija“

Treći hrast Petra Prvog kod izvora Velika česma iznad Starih Viškovića je, odista,  impozantnih dimenzija. Visok je oko 17 metara, dok se prečnik njegove široke i razgranate krošnje kreće, čak, i do 23 metra. Obim debla pri samom korjenovom vratu iznosi nevjerovatnih 10,80 metara. Na visini od jednog metra obim stabla je oko pet metara, a njegov prečnik na toj visini iznosi oko 1,60 metara. Po svojim repezentativnim dendrometrijskim vrijednostima ovaj, po mnogo čemu, fascinantni hrast je, svakako, jedan od najvećih na području budvanske opštine. Iz njegove aure isijavaju, takođe, brojne i zanimljive istorijske priče. Jedna od tih priča kaže da je Vladika Sveti, prilikom svojih šetnji, znao da se ispod ovog hrasta odmori i ugasi žeđ sa hladnom izvorskom vodom, usputno razmišljajući i praveći strategiju kako da odbrani slobodu otačestva, ne samo od Turaka, nego, isto tako, i od narastajuće francuske sile „kičeljivoga Napoleona, ljutoga gonitelja i neprijatelja svega roda čelovječeskoga“

Stari hrast na Stanjevićima „podsjeća“ na brojne poruke Vladike Svetog koje su isklesane na ovom sivom i oskudnom, ali slobodarskom podlovćenskom kršu. Imajući u vidu njihovu gotovo mitsku snagu, aktuelnost i neprolaznost, vjerujem da će država zaštiti ove hrastove, a ovu lijepu priču pretočiti u dio bogate kulturne i turističke ponude opštine Budva.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.