Vrijeme i memorija su pravi umjetnici
John Dewey
Priča počinje polovinom 1992.godine. Pad jednog dijela mog naselja do naše zgrade, transporteri u ulici i haustorske borbe, dobili su kulminaciju u majčinom cjeloratnom boravku u gradskoj bolnici. Moja zgrada je prva/posljednja u opsadnom gradu, tj. prva crta bivšeg olimpijskog sela Dobrinja.
U tih jedanaest kilometara hodanja do bolnice jednim dijelom su me pratili sarajevski anđeli francuskog umjetnika Louisa Jammesa koji je prije istih, osamdesetih portretirao Andyja Warhola, Jean-Michela Basquiata i Keitha Haringa. Tada, uopće i nisam znao tko je autor, važno je bilo da su tu, usput. Nekoliko ih je bilo na već dostatno ruševnoj zgradi na mjestu današnjeg parka Hastahana, u ruini kina Sutjeska i na tramvajskoj postaji na Marijin dvoru, te malo podalje na fasadi zgrade u podnožju ulice Kralja Tomislava, kroz koju sam se peo polako do bolnice.
Osim Louisovih anđela, tu moju opsadu vizualno su obilježili i postavka Država Amila u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, redizajnirane kartoline i plakati Pozdrav iz Sarajeva 1993 grupe TRIO, likovno oblikovanje Miodraga Spasojevića Štrike za album Šareni dan Mladena Vojičića Tife, betonska ploča sa grafitom Pink Floyd u Titovoj ulici ovjekovječenim na fotografiji Kemala Hadžića, skulpture Enesa Sivca i magične fotografije mog vječnog školskog druga Dejana Vekića.
Nije to bilo ništa spektakularno kako se danas svijet, pa i umjetnost želi prikazati, no bilo je tako iskreno, otvoreno i kosmopolitski. Meni osobno, kroz to opsadno putešestvije, uz grafit UNforgiven nepoznatog autora na kontejneru na Skenderiji, te kroz moju osobnu tragediju fizičke podijeljenosti sa ocem, kasnije i gubitka, ti radovi mojih današnjih kolega, bili su i još uvijek su markeri ondašnjeg duha.
Unazad tri decenije, društvene promjene i generacijske razlike aktivnih (i pasivnih) aktera opsade u formiranju kolektivnog sjećanja dovele su do preklapanja u značenju, a zatim i preklapanja u uporabi istog u slučaju opsade Sarajeva, gdje se javno sjećanje zbog raznolikosti načina na koji ljudi konstruiraju svoju prošlost, suprotstavlja singularnom (po)jedinačnom sjećanju.
Nasuprot ideji kolektivne memorije da se njome stabilizuje u mnogim segmentima isčezli kolektivni identitet opsadnog Sarajeva, gledajući unazad ovaj period od 30 godina od početka opsade do danas, nerijetko dolazimo do nekoherentnih elemenata pripovijesti, te je prijeko potrebito odvojiti kolektivno (komunikacijsko) pamćenje i njegovu društvenu osnovu od kulturnog pamćenja i njegove kulturne osnove (J. Assmann), posebice kroz kulturne aspekte sjećanja svakog ponaosob. I stoga, ovaj ogled nije neki suženi izbor, niti interpretacija višesmjerne zaslonske memorije, on je jednostavno MOJA OPSADA.
