Aidžaz Amhad (1941–2022) ili o internacionalizmu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ako ipak nalazimo dovoljno koncentracije i vremena slobodnog od anksioznosti i apokaliptičnih slika, predlažem čitanje Aidžaza Ahmada.
Aijaz Amhad (1941–2022) ili o internacionalizmu_6232871eedfaa.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Prošli tjedan smo preko društvenih mreža saznali da je 9. ožujka u krugu svoje obitelji i prijatelja umro pakistanski i indijski marksistički teoretičar Aidžaz Ahmad. Ahmad je posljednjih godina živio i radio u Kaliforniji, na Sveučilištu Irvin gdje je predavao komparativnu književnost. Bio je, zajedno sa Samirom Aminom, najznačajniji predstavnik marksističke misli trećeg svijeta, odnosno, kako se to danas kaže, globalnog juga.

U (zapadnoj) akademiji, ostat će upamćen po svojim kritikama koncepata nacionalne alegorije Fredrica Jamesona i orijentalizma Edvarda Saida. Oba eseja su objavljena u knjizi “U teoriji: klase, nacije, književnosti” 1992. u trenutku kada je marksizam dobio etiketu metanarativa kojem je istekao rok trajanja, a kao prilog toj tezi olako su se nudile slike kraja državnog socijalizma u Europi. Ahmad 1994., imajući na umu upravo takve interpretacije povijesti i marksizma koje su kolale u različitim varijantama tadašnjim intelektualnim tržištem, u Ljubljani drži izlaganje o knjizi Žaka Deride Sablasti Marksa.

U trenutku očitog poraza socijalizma u Europi Ahmad svojim predavanjem, koje će kasnije biti objavljeno u Nju Left Rivju, postrukturalističkoj i ahistorijskoj poziciji još jednog od velikana zapadne misli suprotstavlja materijalističku i internacionalističku viziju svijeta i povijesti upravo iz Trećeg svijeta kojem je politički i vrijednosno pripadala Jugoslavija – u tom trenutku već bivša, izmučena i uništena u međunacionalnom ratu koji je još trajao za vrijeme Ahmadova ljubljanskog predavanja.

Međutim, važnost Aidžaza Ahmada nije samo u kritici velikih imena zapadne intelektualne povijesti. I on sam vjerojatno ne bi volio da bude upamćen (samo) po tome. Ahmad je živio i radio u kontekstu koji je uvelike obilježio krah jednog (britanskog) i dominacija drugog imperijalizma (američkog). On je sam bio jedan od milijuna onih koji su nakon podjele Britanske Indije na Indiju i Pakistan 1947. bili primorani krenuti u egzodus zbog svoje etničke, odnosno vjerske pripadnosti. Kako je Ahmad bio iz muslimanske obitelji koja je govorila urdu, morao je većinski hinduistički Utar Pradeš u kojem je rođen zamijeniti za pakistanski Lahor u kojem je proveo svoje studentske godine i mladost. U Delhi se vratio osamdesetih nakon relaksacije odnosa između Indije i Pakistana gdje je nastavio svoju akademsku karijeru.

Koliko je Ahmadov intelektualni rad bitan i danas govore njegovi tekstovi iz devedesetih i divijetisućitih u kojima je pratio uspon na vlast u Indiji fundamentalističkog pokreta Hindutva i njenog izdanka Narendre Modija, u to vrijeme guvernera države Gudžarat koji je skrštenih ruku promatrao pogrome indijskih muslimana po svojim gradovima. Dvadeset godina nakon, Modi je premijer Indije već drugi mandat te i dalje vjerno i uporno provodi svoju politiku kulturnog nacionalizma i fundamentalizma o kojima piše Ahmad u knjizi eseja “O komunalizmu i globalizaciji: ofanziva krajnje desnice”.

U hrvatskom intelektualnom kontekstu, koji veze sa svijetom južnije od Save i istočnije od Kvatrića gotovo pa i ne održava, Aidžaz Ahmad nije puno prevođen niti citiran. Zahvaljujući Subversiv festivalu, Ahmadov važan esej pisan u vrijeme ratova u Iraku i Afganistanu, “Islam, islamizam i Zapad”, preveden je u njihovoj festivalskoj publikaciji Ap&Andergraund 2015. godine. Još nekoliko manjih tekstova našli su svoje mjesto u Zarezu i studentskim časopisima što negdje govori i o njegovoj generacijskoj recepciji kod nas.

Danas, kada je rat u Ukrajini posljedica tenzija između imperijalističkih sila i kada velikodržavni nacionalizmi pokreću vlastiti vojni aparat s ciljem agresije na druge države i nacije, malo toga nam preostaje osim ostati bezuvjetno na antiratnim pozicijama. Ako ipak nalazimo dovoljno koncentracije i vremena slobodnog od anksioznosti i apokaliptičnih slika, predlažem čitanje Aidžaza Ahmada, kritičara imperijalizma, ali i političkog prvaka internacionalizma i socijalizma kao jedinih alternativa ratovima u svim dijelovima svijeta.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.