Carske moći Vladimira Vladimiroviča Putina

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ilustracija: Philippe de Kemmeter
Ilustracija: Philippe de Kemmeter
Iz ovoga se vide ne samo obrisi personalističke diktature nego potpuno izgrađen sistem pojedinačne vlasti.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Kada je u trenutku velike ruske krize Vladimir Putin preuzeo državu, malo ko je očekivao da će ovaj profesionalni obavještajac KGB-a okrenuti stvari za 360 stepeni.

Posmatram Rusiju dugo vremena i sjećam se ove zemlje 1990-ih kao klonule supersile koja je tih godina samo glumila veličinu. Ali, stvarno, Rusija je bila tigar od papira. Na njenom čelu od kraja 1991. sve do posljednjeg dana 1999. godine nalazio se Boris Jeljcin, slabi predsjednik jedne slabe zemlje. Uprkos veoma lošoj privrednoj situaciji, započeo je rat u Čečeniji, koji je na kraju izgubio.

Rusija je bila rovita i zbog inflacije koja je razarala njene privredne tokove, a korupcija se nametnula kao karcinom postkomunističkog društva. Zemlja je doživjela bankrot. Više nije mogla da plaća međunarodne obaveze. Rusija se obratila MMF-u pa je tako postala ovisnica od inostranog kapitala. Jeljcin, koji se “hranio” votkom i bio prokazani pijanac, u ovakvoj situaciji posezao je za čestim smjenama premijera. Tako su pali i Viktor Černomirdin i Sergej Kirjenko, poslije kojeg dovodi Jevgenija Primakova, o kojem želim ovdje ispripovijedati priču da bih ušao u elaboriranje teme o Vladimiru Putinu i “personalističkoj diktaturi” koju provodi unutar Ruske Federacije, ali i u zemljama svog okruženja koje pažljivo slušaju šta priča šef iz Moskve.

Zapravo, ko ne sluša Putina, suočava se s ruskom vojskom, tenkovima i avionima. Tako su stvorene tzv. države: Južna Osetija i Abhazija u Gruziji ili Pridnjestrovlje u Moldaviji, Donjecka i Luhanska NR u Ukrajini…, vojno je intervenirao 2008. u Gruziji i tako dalje. Od ruskog žandarma strepe sve bivše republike SSSR-a, a kao ikonu slijedili su ga nekadašnji turkmenistanski predsjednik Saparmurat Nijazov, a sada Gurbanguli Berdimuhamedov, nekadašnji kazaški predsjednik Nur Sultan Nazarbajev i drugi.

PRIMAKOV JE PODRŽAO JEDINSTVENU I SUVERENU BIH

Prije tačno 24 godine, 18. 3. 1998, u posjetu Bosni i Hercegovini je došao ministar inostranih poslova Rusije Jevgenij Primakov, kao dio ruskog tima predsjednika Borisa Jeljcina. U Zemaljskom muzeju dočekalo ga je tročlano Predsjedništvo BiH: Alija Izetbegović, Krešimir Zubak, Momčilo Krajišnik, zbog kojeg su se zasjedanja održavala u ovoj istorijskoj zgradi, a ne u Predsjedništvu, jer se bojao hapšenja, a što kasnije nije mogao izbjeći u kući na Palama. Sa članovima Predsjedništva BiH su bili njihovi savjetnici, a među njima i ja. O ovom važnom događaju za BiH pisao sam tekst “Rusija za cjelovitu BiH” u mojoj trilogiji “Alija izbliza” I dio, 1998. godina.

Između ostalog, pišem: “Uoči dolaska Primakova u BiH razgovarao sam sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, koji se složio sa mojim zapažanjem da Rusija želi biti prisutna u Bosni zbog vrlo vjerovatnog kosovskog požara i ukupne situacije na Balkanu. Moskva ne želi biti ‘zaskočena’ u novom činu balkanskog raspleta… Primakov je nastojao otkloniti i najmanju primisao o ruskoj naklonosti za jednu od bosanskohercegovačkih strana. Naprotiv, vrlo eksplicitno je rekao da podržava postojanje jedinstvene, suverene BiH, sa tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Službena Moskva bila je na mukama razapeta na jednoj strani svojim sentimentalnim odnosom prema Srbima, a na drugoj principom o suverenitetu i teritorijalnom integritetu države. Kao i BiH, i Rusija je složena država, stalno suočena sa separatizmom, tako da je Moskvu njena vlastita realnost ‘tjerala’ da se negativno određuje prema ovakvim pojavama u svijetu.”

U poststaljinističkom SSSR-u autoritarni režim od Hruščova i Brežnjeva imao je kolektivni civilni aparat gdje se vlast provjeravala i dijelila unutar vladajuće Komunističke partije Sovjetskog saveza. Odluke nije donosio niti je vladao jedan čovjek. Slomom Sovjetskog saveza krajem 1991. Boris Jeljcin je dobio najsnažnije prerogative u postkomunističkoj konstelaciji snaga. Ipak, ni on nije sam donosio kapitalne odluke kao njegov nasljednik Vladimir Putin. U tome je temeljna razlika između njega i Putina.

Kada je u trenutku velike ruske krize Vladimir Putin preuzeo državu, malo ko je očekivao da će ovaj profesionalni obavještajac KGB-a okrenuti stvari za 360 stepeni. Došao je u trenutku velike ruske agonije u Čečeniji, inflacija je smrvila cjelokupnu privredu, na sceni je carovala mafija, a korupcija potresala zemlju. Putin je činio odlučne poteze koji su podržani od većine stanovništva. Običnom čovjeku je vratio povjerenje u poharani sistem Rusije. Meteorski se uspinjao nakon haosa koji je uzrokovao raspad sovjetske države. On je oduvijek živio logikom obavještajca, nepovjerljiv prema svakome. Od samog početka svoje vlasti stvara harizmu poludemokratskog moćnika. Protekom vremena pretvara se u autoritarnog vođu. Pobjeđuje na izborima 2004. koji se na Zapadu kvalificiraju namještenim. Od tada vješto drži poluge vlasti, čak i onda kada dužnost predsjednika prelazi u ruke njegove marionete Dmitrija Medvedeva, koji ih čuva za njega od 2008. do 2012. kada Vladimir Putin ponovo preuzima dužnost predsjednika Ruske Federacije.

PERSONALISTIČKA DIKTATURA

Nakon toga Putin pravi novi meteorski skok. Jača svoju vlast i postaje apsolutni autokrata, bez stvarnih oponenata. Opozicionare hapsi i eliminira dugim zatvorskim kaznama. Sistem vlasti koncentriran je u Putinovim rukama. On oponaša postojanje režima sa vladajućom Jedinstvenom Rusijom, ali, zapravo, on je stvarni vladalac. U krizi oko Krima Putin saziva najviđenije ljude Rusije, ali on isključivo donosi presudnu odluku o okupaciji i aneksiji ovog poluostrva. Njegov je “izum” referendum na Krimu čiji se rezultati unaprijed znaju, kao i stvaranje Luhanjske i Donjecke NR secesijom Ukrajine. Sve je to predstava za narod. Navodne “konsultacije” sa saradnicima je najobičnija mimikrija.

Na lakrdijskoj sjednici nacionalnog savjeta učesnike snima televizija nekoliko dana ranije, a pušta se docnije u programu koji se emituje “uživo”. On je taj koji je odlučio o ratu u Ukrajini, a svi ostali “konsultanti” samo su pijuni, nevažni igrači, koji se utrkuju ko će glasnije i odlučnije podržati njegove očite namjere. Žalosno izgleda Putinovo propitivanje šefa obavještajne službe Sergeja Nariškina u zdanju Svete Katarine. Od treme što govori pred državnim glavarom Nariškin zamuckuje, a nedodirljivi hazjajin voštano hladnog lica nastavlja da zbunjuje svog podanika, koji ne zna šta je pravi odgovor i šta treba reći.

Iz ovoga se vide ne samo obrisi personalističke diktature nego potpuno izgrađen sistem pojedinačne vlasti. Ona je razvijena do neslućenih granica. Predsjednik drži poluge apsolutne vlasti. Putin odlučuje bez uplitanja, samouvjereno i manirom apsolutističkog monarha. Razlika je u tome što mu se njegovi “podanici” ne obraćaju sa “vaše veličanstvo”. Iako nije imperator, on razvija modalitete skoro carske vlasti.

Vladimir Putin odlučuje o svemu: o glavnim sigurnosnim zahtjevima prema SAD-u i NATO-u, da li će otpočeti rat protiv neke zemlje, kada će uvesti trupe na tlo susjedne zemlje, da li će zaustaviti ili nastaviti rat i pod kojim uslovima. Sve je zapravo u njegovim rukama. Putin se o svemu pita. Kao mozak cijele nacije odlučuje o upotrebi nuklearnog oružja. Njegova naredba vojnoj komandi da stavi snage nuklearnog odvraćanja u pripravnost sledila je krv u žilama ljudi širom svijeta.

Thomas Friedman u New York Timesu ispravno primjećuje: “Jedino mjesto za razumijevanje ovog rata je u glavi ruskog predsjednika Vladimira Putina.” Njegov ministar odbrane general Sergej Šojgu samo je lutak koji treba da “uđe u šefovu glavu” i zaključi o čemu predsjednik razmišlja. Putin voli bogate koje je stvorio upravo on. Oligarsi su danas postali gotovo klasa ruskog društva. Elitni ruski korpus sastavljen Putinovom voljom od njegovih prijatelja ili članova porodice mora stoga da bude “pod ruku” i da ispunjava sve hirove svog samoljubivog šefa. Oligarsi su zaduženi izvršioci poslova koje smišlja Putin. On može raditi slobodno po svojoj volji, kako ocijeni u datom trenutku. Oni ga moraju slušati, njegova je moć neupitna.

Za velika bogatstva koja su oteli raspadom sovjetske države oligarsi duguju zahvalnost Putinu i u tom kontekstu treba posmatrati njihovu odanost. Ko se, međutim, pobuni otruju ga, ne može se nigdje skriti ili ga jednostavno otmu, kao Alekseja Navaljnog, i osude na dugogodišnje ropstva. Samo rijetki pojedinci, kao oligarh Mihail Hodorovski, spasili su se nakon dugog tamnovanja, ali su ostali bez stečenog bogatstva.

POMUĆEN RAZUM GOSPODARA IZ KREMLJA

Agresija na Ukrajinu Putinov je veliki cilj. Biti ili ne biti. Rat se odvija poprilično traljavo za Moskvu. Ruski čvrstorukaš je, bez sumnje, iznenađen otporom i podrškom ujedinjenog svijeta suverenoj Ukrajini. Ekonomija zemlje je potonula pred sankcijama međunarodne zajednice. Bijes političkih inkvizitora vidi se jasno po njihovom sadističkom orgijanju po civilnim ciljevima Ukrajine. Samo zahvaljujući tomu što se održava još uvijek izvoz energenata (a i to će doći u pitanje američkom zabranom uvoza ruske nafte), Rusija opstaje. Ali, trgovinski višak od 20 milijardi dolara mjesečno, neće biti dovoljan za održavanje ekonomije koja je već izmrcvarena.

Istraživanja Deshe Girod, Megan Stewart i Meir Walters sa univerziteta Georgetown kazuju da autokrate poput Putina obično bivaju uklonjeni samo smrću ili državnim udarom. “Što je intenzivnija personalizacija vlade, teže je izvršiti državni udar”, ali je još prema autorima ove studije teže zamisliti mirnu tranziciju vlasti u Rusiji.

Prognoze kažu da će zbog povećanja nasilja u svijetu personalizam biti u porastu. Uz Rusiju tu je danas njena saveznica NR Kina pod Xi Jinpingom i republikansko “porodično carstvo” DNR Koreje predvođeno Kim Jong-unom i još neke zemlje. Neki kao Marko Papic iz Clocktower Groupa predviđaju da će Putinov režim pasti za godinu pošto je “ignorirao materijalna ograničenja napada na Ukrajinu”.
U ovom trenutku Rusija duguje blizu 400 mlrd dolara inostranstvu i praktično je država pred bankrotom. Postavlja se pitanje da li ovakvo ponašanje lidera korespondira sa zdravim razumom. Struka kaže da posljednjih godina Putin pokazuje znakove paranoje. Kao da je sam sebi nametnuo socijalnu izolaciju. Jer, kako drugačije objasniti njegovo odmicanje po desetak metara od sagovornika za dugačkim stolom u Kremlju? Da li kao paranoični strah od pandemije ili možda kao simbol političkog udaljavanja i umišljanje nedodirljivosti.

Da li je ovo uticalo na njegovo zdravo poimanje svijeta, teško je reći, ali ostavilo je bez sumnje vidljivog traga. Svijet više ne može da ga prepozna. Gleda ga istim očima, ali sada pred sobom vidi tiranina koji razara ukrajinske gradove i stvara najveću izbjegličku krizu od II svjetskog rata. Putin ima ozbiljan problem, jer je “psihopata i opasnost za cijeli svijet”. I ne treba potcijeniti njegovu prijetnju nuklearnim oružjem. Svojim djelom podsjeća na Hitlera koji je bez milosti zgazio Poljsku 1939. godine i raskomadao zajedno sa ruskim diktatorom Josifom V. Staljinom, kojeg danas Putin slavi kao legendu.

Zna se da diktatorima moć pomućuje razum pa često ne vide stvarnost okolo sebe. Stoga ne iznenađuju njihove nenormalne naredbe kao kada je Hitler naređivao uništenim njemačkim postrojbama napade na saveznike kao da je riječ o operativno zdravim jedinicama. Kako je završio najveći tiranin tog vremena? Njegovo tijelo nađeno je spaljeno u vrtu parlamenta u Berlinu. Identificiran je po zubima koji nisu izgorjeli. Nasilnik se našao u blatu historije, čime je bio završen II svjetski rat. Treći svjetski rat treba izbjeći, ali i poraziti ovu Neman sadašnjosti.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.