Stojim kao Elif (ا)
Uspravno. Mirno.
Kao vojnik na straži.
Misli usmjeravam ka nebu,
Ka Aršu Veličanstvenom.
Duša mi se uzdiže,
Dok kosti polako spuštam,
Zemlja me vuče sebi da se predam.
Ali ja stojim kao Elif.
Dotičem svoja koljena,
Lam (ل) postajem.
I dok mi riječi sa usana izlaze,
Veličanje moje dovoljno li je?
I kičma ova savijena,
Od Adema oca izvedena,
Dovoljno li je?
Vraćam se.
Duša mi se vraća.
I svaki put za uzdah sam kraća.
Ali ne prepuštam se.
Zemlja me sebi vuče,
Zove me.
‘Hodi, predaj se.’
I idem prema njoj,
Kao klupko zamotana,
Izgovaram riječi hvale,
Slava Tebi Gospodaru,
Dovoljno li je?
Postajem Mim (م),
Tijelo Zemlji prepuštam,
Oči sklapam,
Ucim, dovim, šapućem,
Slavljen neka si,
Dovoljno li je?
I neka sam,
Elif, Lam i Mim,
Od Tvojih rijeci protičem,
Za Tebe živim,
Tebi se predajem,
Dovoljno li je?
Ermina Salković, spisateljica, pjesnikinja, Bošnjakinja iz Makedonije