Naši mali životi

Suverenitet inače nemamo, izuzev kada treba odlučiti i poslati jasnu poruku na čijoj smo strani. A živimo u zemlji u kojoj je neku od vlada godinama nemoguće formirati jer eto ne mogu da se dogovore rogovi u vreći.
PISMENA ZADAĆA: Naši mali životi_622a8cb54f95f.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ima tih vremena kad bi čovjek najradije šutio. U svakom smislu i posvuda. Ima stvari koje je napisao koje bi htio zaboraviti. Kao što ima i onih koje je preživio koje bi htio zaboraviti. Ali ne biva. Život se živi i radi se u svim uvjetima i bez obzira na sve. A bizarnosti iz dana u dan bivaju sve bizarnije. Dođe do toga da se podsjetimo što je suverenitet i onda nam se ukaže i tko raspolaže s tim suverenitetom. Suverenitet inače nemamo, izuzev kada treba odlučiti i poslati jasnu poruku na čijoj smo strani. A živimo u zemlji u kojoj je neku od vlada godinama nemoguće formirati jer eto ne mogu da se dogovore rogovi u vreći. Odjednom se cijela predstava razobliči, sve se pokaže onakvo kakvo jeste na najbanalniji, svima jasan način. Ali i dalje od drveta nećemo vidjeti šumu.

DRUŠTVENI UGOVOR

Prave ljudi, neki ljudi, nitko ne zna a svi znaju tko pravi pločnik a posred pločnika postavlja rasvjetni stup. I da netko ne ukaže na to taj stup bi stajao tu dovijeka, ljudi bi ga zaobilazili, oni potrebiti bi morali naći način kako uopće popeti se na pločnik. To je igra u kojoj se život pa čak i obično hodanje gradom predstavlja kao igru u kojoj valja preći milijun potpuno besmislenih prepreka. Prepreka kojih ne bi trebalo biti, koje su tu isključivo zbog nemara, javašluka i nečije arogancije.

Gdje je taj naš društveni ugovor, onaj koji otklanja besmislene prepreke i omogućava nam isključivo da radimo i gledamo svoja posla? A, opet, gdje je taj društveni ugovor koji nam obećava da će uzeti u obzir naše individualne posebnosti ukoliko mi napravimo neku štetu, nenamjernu, do koje su dovele okolnosti? Ima li nas, zapravo, igdje, ima li nas i u čemu osim u našim malim životima i što smo si sve dopustili da umislimo? Srljamo u situacije u kojima uopće ne trebamo biti.

Imamo iluziju da naš glas nešto znači, da ono što pišemo i čitamo ima utjecaj. A, zapravo, obavljamo tuđi nečastan posao za koji uopće nismo plaćeni. Arogancija, gordost znanja me sablažnjava. To neuočavane razlike između znanja i razumijevanja je sva naša nesreća. Ono u što srljamo, dobrovoljno, uvjereni da smo u pravu, da znamo, a sve to s potpuno izgubljenim osjećajem za nijanse. Što me čini tužnim. Cijeli taj svijet koji brine samo o sebi i govori o pravdi. Kao da se nikad nikome ništa slično ili isto već nije dogodilo.

Zato zagovaram vraćanje stupa na početak pločnika. Da barem slučajno lupimo glavom u nešto i shvatimo da ne biva da smo živi a da ne primijetimo druge i njihov i život. Pa, makar me proglasili ludim, treba spomenuti prvu priču o ljudima i pouku o tome što se događa kada posumnjamo u ljubav. Ona je tu, pored nas, samo smo je sveli isključivo na naše potrebe. Zato lutamo.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.