Gluvi telefoni

Cepaj protestnu notu, sve je u redu.
Ilustracija: Michael George Haddad
Ilustracija: Michael George Haddad
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Eh, da Zelenski i Putin mogu da razgovaraju kao Vučić i Erdogan. Erdogan ode u Prištinu i tamo kaže da će podržati učlanjenje Kosova u NATO. Ovdašnji ministar inostranih poslova (ili možda unutrašnjih poslova) krene da hitno uruči takozvanu protestnu notu Turskoj. Ali mu Vučić kaže, sačekaj malo da pozovem Erdogana i pitam ga šta je hteo da kaže. Pozove Vučić Erdogana, Erdogan mu sve lepo objasni i Vučić onda kaže – cepaj protestnu notu, sve je u redu.

A da ga nije pozvao, da nije imao njegov broj, da nije s Erdoganom kao s bivšom Merkel – sigurno se seća čitalac, Merkel je rekla Vučiću, pa onda Vučić nama, da on, Vučić dakle, može da je pozove kad god poželi – šta bi onda bilo? Otišla je, zna čitalac, nije to davno bilo, Merkel uz velike počasti. Pisalo se neko vreme šta će se sve videti kao njena zaostavština u Nemačkoj i Evropi. Srbiju niko nije pominjao. Danas gledamo, Evropi i Nemačkoj – a nesrećnoj Ukrajini pogotovo – ostavila je Putina. A nama je ostavila Vučića.

Rajan Menon i Eugene Rumer objavili su 2015. knjigu „Sukob u Ukrajini: Odmotavanje poretka posle Hladnog rata“. U knjizi njih dvojica objašnjavaju da se tadašnji sukob (odnosno, kako danas vidimo, njegov početak) u Ukrajini ponajmanje tiče same Ukrajine. Oni na to u stvari gledaju kao na pokušaj Rusije (odnosno Putina) da od zapada uzme ono za šta veruje da joj (odnosno mu) pripada. Kažu još i da se ponašanje Rusije da lako razumeti. Zapad je prema Rusiji pogrešio i ponizio je kao što je Versajskim sporazumom bila pritisnuta Nemačka posle 1. svetskog rata.

Po analogiji, sukob u Ukrajini iz 2014. oni vide kao ponašanje Nemačke pred 2. svetski rat. Mogao je pak zapad prema Rusiji, kažu autori, da postupi kao što je postupio prema Zapadnoj Nemačkoj posle 2. svetskog rata: da uključi Rusiju u nove evropske aranžmane posle Hladnog rata. Nije se dogodilo. I sad imamo rat u Ukrajini. Dvojica autora, kada se njihova knjiga čita danas, zaista izgledaju kao proroci. Ali, 2015. barem jedan kritičar sasekao im je knjigu.

Richard Sakwa piše te 2015. da izgleda kao da Menon i Rumer tvrde da će Rusija odbaciti čitavu strukturu postojećeg međunarodnog poretka kao što je to uradio Hitler uoči 2. svetskog rata. Međutim, insistira Sakwa, takav izvod ne sledi iz sadržaja knjige. Načelno, Sakwa zamera autorima što u objašnjenju događaja u Ukrajini iz 2014. više pažnje poklanjaju velikim silama (ili onome što je od njih ostalo) nego protagonistima i prilikama u samoj Ukrajini.

Iz perspektive 2022, reklo bi se da Sakwina kritika promašuje, iako on deluje kao mnogo bolje obavešten o prilikama u Ukrajini nego Menon i Rumer. Sve što su ova dvojica 2015. spekulisala da bi se moglo dogoditi u Ukrajini, desilo se 2022. Ali, iako su događaji potvrdili njihove zaključke, argumentacija im je, kako izgleda danas i kako je onda izgledalo Sakwi, ipak i dalje manjkava. Naprosto nije tačno da Rusija nije bila uključena u nove evropske aranžmane. Što nas vodi pravo ka Merkel.

To što je Rusija u stanju da Evropu – gle, baš kao i Srbiju – uceni naftom i gasom, kako je to otvoreno i neuvijeno priznao novi predsednik nemačke vlade Olaf Scholz u velikoj meri je zasluga njegove prethodnice Merkel. U knjizi Menona i Rumera Merkel ne figurira kao previše važna osoba. Pominje se tek par puta: recimo, kada je u vezi s krizom iz 2014. Nemačka odbila da se dodatno vojno osnaže baltičke zemlje i Poljska. Što gledano iz 2022. govori mnogo i o Putinovoj tezi da NATO tobože preti Rusiji pošto ju je saterao u ćošak.

Ako pretpostavimo da Merkel nije bila ni naivna ni neupućena, onda se mora reći da je bila krajnje dobronamerna prema Rusiji i da je pokušala raznim aranžmanima između Nemačke i Rusije da uradi upravo ono za šta autori knjige iz 2014. tvrde da je fatalno izostalo. Da nisu u pravu vidimo i po tome što se Evropska unija sada s krajnjim naporima izvlači (nije izvesno da će uspeti) iz (energetskog) zagrljaja s Rusijom. Izostanak volje da se već 2014. odlučno reaguje na sukob u Ukrajini, kao i čvrste energetske veze između Evrope i Rusije pokazuju da su svi ruski argumenti za napad na Ukrajinu zapravo laž, a pre svih taj da je Putin naprosto primoran da svoju zemlju brani od NATO-a.

Ali, sve i da nisu laž, to opet ne bi bio dovoljan razlog da se napadne susedna zemlja. A pogotovo ne da se ona razori, što trenutno gledamo.

Putin danas demonstrira kako Merkel i njeni saradnici nisu umeli da procene s kim zaista imaju posla. Kao što su pogrešili i kada su izlazili u susret Vučićevoj sujeti i vlastoljubivosti, naročito u vreme (Vučićevih) izbornih kampanja. Umesto da pomogne da se ugase, svojom (mislim na Nemačku) i evropskom (mislim na Uniju) spoljnom politikom Merkel je praktično održavala dva evropska žarišta nazivajući to podrškom stabilnosti. Jedno od ta dva žarišta sada gori u punom plamenu. Drugo nadleću francuski borbeni avioni. Tobože vežbaju iznad Bosne i Hercegovine, a zapravo pokušavaju da ugase što se još ugasiti može.

 

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.